‘The Long Goodbye Tour’ okupio je u Zagrebačkoj Areni oko sedam tisuća posjetitelja, što je, gledano na sve okolnosti, prilično pozitivan koncertni ishod.
Ian Gillan i Roger Glover ove godine će navršiti 72, Ian Paice i Don Airley imaju 69, Steve Morse kao najmlađi u bendu uskoro će imati 64 godine, a rock mašina Deep Purple nastupila je sinoć u Zagrebačkoj areni u sklopu turneje s prefiksom „The Long Goodbye“. Taj oproštajni koncert ujedno je bio je i jedan od najposjećenijih koji je grupa imala u hrvatskoj metropoli. Okupilo se oko sedam tisuća posjetitelja, za cijenu ulaznice koje se ne bi posramio ni jedan Beč, kako bi ispratili ovaj dugovječni sastav oformljen prije 49 godine u engleskom Hertfordu i koji je u prvoj polovici 1970ih iznjedrio svoj najkreativniji opus koji je ujedno i obilježio to desetljeće rocka.
Spomenuti pioniri i jedni od glavnih nositelja hard rocka kakvog smo nekad znali na svojoj dugoj oproštajnoj turneji nastavili su se držati svoje stare koncertne prakse, a to je da prvi dio zagriju publiku starim hitovima poput „Fireball“, „Bloodsucker“ i „Strange Kind Of Woman“, središnji dio popune novim pjesmama i dugačkim instrumentalnim solo točkama tijekom kojih je Gillan odmarao glas , a kraj začinio s udarnim ešalonom klasika „Space Truckin’“, „Smoke On The Water“, „Highway Star“, „Hush“ i „Black Night“, dakle svim onim zbog čega je najveći postotak publike došao.
Inzistiranje na novim pjesmama iz turneje u turneju za mnoge rock legende odavno je deplasirana stvar, no nije za Deep Purple. I to se može smatrati velikom greškom, posebice sad pred kraj karijere. Jednostavno kad neki bend ima status legende koja je obilježila neki period pokazalo se da upravo oni koji ‘održavaju vatru’ tog duha puno bolje prolaze od onih koji ‘pate’ od tvrdoglavog bustanja svoje recentne diskografije. I publika je takva. I ona je došla zbog ‘dobrih starih vremena’.
Novi album kao novi album nema značenje kao nekad u tom poslu. Starim rokerima to je čak nepotrebni balast. Arena bi možda bila krcata do posljednjeg mjesta da su Deep Purple najavili kako zaključno s albumom „Perfest Strangers“ (i to samo s istoimenom naslovnom pjesmom) podvlače crtu onoga što će izvoditi na „The Long Goodbye Tour“ i da su možda više pažnje posvetili video produkciji koja bi im osmislila dostojan program na tri video zida, a ne da taj golemi vizual izgleda kao da su unajmili neke početnike koji s par statičnih kamera misle da su pokrili sve što se događa na pozornici, a onda priučeni redatelj slike dva sata mrcvari oči svima u dvorani s dozlaboga dosadnim kadrovima i na brzinu iščeprkanim template efektima koji idu gratis uz program za montažu. Pa još da su uz to merch štand zatrpali reizdanjima starih vinila i vintage majicama s turneja iz sedamdesetih, a ne da su nudili „Infinite“ memorabilije kao da su u tom poslu od prije par godina, tek onda bi imali pravu gužvu i hard rock vašar kao što je to bilo nekada.
Jer, ruku na srce, koga zanimaju nove pjesme Deep Purple koje zvuče uglavnom neuklopive u duh materijala iz zlatnih dana? Neke od njih i sinoć izvedene bile su potpuno promašeni stilski čušpajz, kao da su u pitanju obrade repertoara zabavljačkih sastava s cruisera. Ili pak te isprazne šprance za soliranje, gitariranje i ateriranje? Kad god bih se zatekao na koncert Deep Purple uvijek sam iznova razmišljao; čemu ta ‘s konja na magarca’ strategija u bendu koji je dugačke improvizacijske dijelove idealne za odmor pjevačevih glasnica daleko bolje rješavao još na početku sedamdesetih u sklopu samih pjesama? Pa dvostruki album „Made In Japan“ ima svega sedam pjesama, među kojima „Space Truckin’“ zatvara cijelu jednu stranu. Čemu pored takvih idejnih rješenja koja su ušla u legendu svirati nekakve bezvezne šprance koje služe samo zato da bi 64-godišnji Steve Morse već dvadeset godina svake večeri iznova morao dokazivati da je on prava zamjena za Ritchieja Blackmoorea? Iako možda time samo dokazuje suprotno, jer gitaru izmješta iz pjesme u tim trenucima? A čak i Ian Gillan podliježe tome kako bi u sličnim matricama dokazao da još uvijek može potegnuti i držati dugački visoki ton iz glasnica, što jest konkretno razgalilo publiku, ali opet bilo je nepotrebno, jer njegov glas za njegov staž i godine općenito zvuči nestvarno kvalitetno.
Sve ovo napisano je iz razloga postojanja te ‘rupe’ središnjeg dijela koncerta koja služi za pristojno čekanje dok Purpleovci s recentnih albuma nižu „Johnny’s Band“, „Uncommon Man“ i „The Surprising“ nakon kojih čak i malo klimavo izvedena „Lazy“ s „Machine Head“ zazvuči kao dugo čekani melem za uši.
Nekako mi je teško vjerovati da je Deep Purple s takvom set listom i ‘sto godina’ nepromijenjenom taktikom krenuo u oproštajnu turneju. Možda su u tom nazivu bili inspirirani Dylanom, a možda stvarno vjeruju da im publika uživa u novim pjesmama isto kao i u starim.
A možda… vrag će ga znati, već imaju nasljednika albuma „Infinite“ u rukavu i čekaju pravi trenutak za objavu, jer što je koncert Deep Purplea, ako u središnjem dijelu ne slušaš nove pjesme? Kakve god one bile.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
