Novi album China Morena i njegove ekipe mogao bi postati simbolom njihovog nadžanrovskog rasta u status gotovo mainstream rock institucije.
“Rekli smo tim gadovima da nas ne svrstaju u nu metal jer kad ti bendovi propadnu, mi nećemo biti među njima.” Ove riječi frontmena China Morena o njegovom bendu Deftones pokazat će se mudrima i nadasve istinitima. Možda sam u krivu, ali čini mi se kako je cijela nu metal scena trenutno u nekakvoj nazovimo to “legacy” fazi i hrani se isključivo nostalgijom onih koji su se s njihovom glazbom poistovjećivali u svojim formativnim godinama mladosti, dočim su Deftones prerasli etikete i postali ne samo veterani tamo nekog alt metala, već su ušli u sferu rock institucije koja svira hedlajnerske slotove na festivalima, čemu smo i mi ovdje mogli svjedočiti kad su preuzeli glavnu pozornicu i glasno protutnjali kroz set kao najveće zvijezde jedne od (tada čak četiri) večeri INmusica prije tri godine.
Od njihovog posljednjeg albuma “Ohms” koji su na spomenutom koncertu službeno i promovirali, sad je već prošlo pet godina. U tom trenutku nije bilo jasno što će i kako dalje, budući da mi se taj album činio kao ploča bez neke pravog centralnog nadahnuća, već više kao kolekcija pjesama od kojih se svaka pokušavala glazbeno nasloniti na neku drugu fazu njihove karijere, pa da vidimo što će se od toga uhvatiti.
Da će stvari biti drugačije na njihovom novom izdanju “Private Music” moglo se zaključiti već po dva vrlo dobra singla, uvodnoj “My Mind Is a Mountain”, a zatim i “Milk of the Madonna”. A osim toga, kako je netko napola se šaleći dobro primijetio, znate da će album Deftonesa biti dobar ako na naslovnici ima bijelu životinju.
Nakon krucijalnog klasika “White Pony” iz 2000. s naslovnim konjićem, a zatim i “Diamond Eyes” s bijelom sovom deset godina kasnije, s omotnice “Private Music” gleda nas bijela zmija za koju možemo pretpostaviti da je netom odbacila kožu u skladom s pjesmom “Ecdysis” koja se u naslovu referira na taj bolni proces rasta u reptila.
A Deftones nisu samo narasli kao izvođači, o čemu smo pisali u uvodnim odlomcima. Na “Private Music” vidimo i njihov autorski razvoj u tim nekim nadžanrovskim vodama, a još više u produkcijskom pogledu. Naime, u producentsku se fotelju vratio Nick Raskulinecz, nakon petnaest godina i ranije spomenutog albuma “Diamond Eyes” te njegovog jednako hvaljenog nasljednika “Koi No Yokan” dvije godine kasnije, a njegovo ime jamčilo je treći znak da bi ovo mogao biti velik album za bend.
Gotovo sve što o njegovoj strukturi trebate znati možete doživjeti u njegovoj uvodnoj minuti kad započne “My Mind Is a Mountain” i umjesto da na žestoki rif Stephena Carpentera uslijedi nekako očekivani brutalni vrisak, Chino svojim vokalom ode u neke mnogo ugodnije zvučne prostore, stvarajući dinamiku između grubog i uglađenog koja će se provlačiti kroz cijeli album.
Uzmite za primjer “Infinite Source” koja je objavljena kao treći singl paralelno s izlaskom albuma, pjesmu koja zvuči supermoderno i iznad svega cool, a k tome i gotovo sasvim prihvatljivo za program mainstream radija, s kvalitetom potencijalno najvećeg hita benda. Ili “Souvenir” koja od sporogorućeg i mračnog epa završi u preko minutu i pol dugačkoj ambijentalnoj i ezoteričnoj izmaglici, otvarajući prostor za još jednu eksploziju u obliku “cXz”.
“I Think About You All the Time” predstavlja najkrhkiji, najromantičniji dio ploče, kao neočekivana ljubavna balada koja izbjegava očekivanu eksploziju i zadovoljava se ljepotom svoje melodije i prikazivajem inače rijetko viđene strane benda, što joj neupitno ide u korist. Na “Cut Hands” bend će, s druge strane, solidno zagristi u nešto veoma nalik rap metalu što bi nekome moglo zazvučati gotovo kao RATM bez političke oštrice, prije nego što prvo manje upečatljiva “Metal Dream”, a zatim i gotovo filmska “Departing The Body” zatvore album.
Ako možda na prvo slušanje nisam razumio zašto su već inicijalne rekacije na internetu “Private Music” proglašavale jednim od dosad najboljih albuma ove godine, kao i pločom koja može stajati uz bok najhvaljenijim izdanjima Deftonesa, ubrzo me počeo privlačiti; prvo svojom cjelokupnom atmosferom i zvukom, a zatim su i pojedine pjesme stale pokazivati svoje vlastite adute jedna za drugom. I eto, došlo je do toga da sam se do samog pisanja recenzije na koncu u potpunosti složio s tim inicijalnim reakcijama, premda i dalje vjerujem da mi ovaj album još uvijek nije razotkrio sve čari koje krije u svojih četrdesetak minuta trajanja. A takve najviše volim.
Ocjena: 8/10
(Reprise Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
