U slučaju novog studijskog albuma Depeche Modea generalno se mogu zauzeti dva stava; onaj da su stare prdonje odavno postali mašina kojoj su novi albumi izlika za nove i veće turneje i čija inventivnost u elektronskom zvuku koji ih je proslavio se može mjeriti u mikronima, dok je drugi stav onaj da se ta mašina razvija u ciljanom smjeru i da ‘Delta Machine’ nije baš tako očiti ziheraški album kako se na prvo slušanje možda čini.
„Delta Machine“ također posjeduje crtu kakvu obično imaju best of kompilacije, u smislu putovanja kroz razdoblja, s tim da se nije išlo dalje u prošlost od „Violatora“. Kako uvodna „Welcome To My World“ promptno slušatelja uvlači u već desetljećima poznato elegično ozračje DM-a, tako se album paralelno grana kroz dvije stilske frakcije koje su međusobno isprepletene. Depeche Mode kao da uživaju u navođenju slušatelja na ishitrene zaključke. Tako „Slow“ zbog loopa električne gitare vuče u smjeru ‘dvadesete reinkarnacije’ „Personal Jesusa“, ali je ustvari ona samo uvod u „Broken“ koja je i po ritmu i atmosferi bliskija „Personal Jesusu“, ali u njoj namjerno nije korištena električna gitara.
Subsonični minimal kojeg je Gore razvio na albumu „Ssss“ kao kontrapunkt tom bluesu 2.0 jako dobro balansira kroz „Angel“, „My Little Universe“, „Alone“ i „Should Be Higher“, pjesmama koje su ujedno i markeri apdejtanosti cijele priče u sadašnjost. Kvaliteta loopova i dominantnost određenih frekvencija (posebice dubokih i visokih, dok su srednje mudro ostavljene Gahanovom vokalu) jasno upućuju kako te pjesme nipošto ne mogu dolaziti iz prošlosti DM-a. Ta prošlost je pak decentno provučena u nekoliko pjesama, po retro-elektro obrascu kojeg unazad 4-5 godina uspješno koriste ‘neki novi klinci’. Tu spadaju „Soft Touch/Raw Nerve“ i „Soothe My Soul“ koje su obojane u elektronskim post-futurizmom 80-ih – svojevrsna Blade Runner Vangelisovština, a šteta bi bilo ne spomenuti i utjecaj manje poznatog Brada Fiedela čja glazba je obilježila SF soundtrackove tih vremena.
Za zadovoljavanje stadionskih gabarita masovnog padanja u ekstazu tu su „Heaven“ i posljednja „Goodbye“ – pjesme koje plastično ukazuju na imperative showbizz mašinerije, kojih se veliki moraju držati, osim ako ne žele rasklopiti tu golemu konstrukciju koju su sastavljali cijeli život.
„Delta Machine“ je ponovno podmazana stara sigurna sprava. A sad, sve ostalo ovisi preferencijama. Volite li stalno iskušavati nove makine ili tražite provjerenu pouzdanost. Depeche Mode je negdje između, što možda najbolje objašnjava istovremenu unutarnju vitalnost i popularnost grupe.
Ocjena: 8/10
(Columbia/Sony/Menart, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
