Baš se nekako poklopilo da U2 i Depeche Mode u isto vrijeme objave svoje nove albume. I baš je zanimljivo kako su se stvari preokrenule.
Dok U2 kao nekad najmoćniji svjetski rock bend danas bezidejno prevrće po svojoj staroj pjesmarici naizgled tražeći nove modele za svoj povratak u fokus (a u biti potpisuje smrtnu presudu svojoj kreativnosti), dotle njihove generacijske kolege Depeche Mode kao da rade dogovor sa smrću i ispisuju jedno od najkreativnijih poglavlja svoje karijere.
Tko je ikada bio fan U2-a, nakon „Songs Of Surrender“ bi najradije htio da ih više nema, ali tko god je fan Depeche Modea ta ili taj duboko u sebi zadrhti od pomisli da bi „Memento Mori“ mogao biti zadnje poglavlje.
Krvari duša već od samog pogleda na dva posmrtna vijenca u obliku anđeoskih krila na naslovnici, a potom i od unutrašnjosti omota i slike Davea Gahana i Martina Gorea za stolom na kojem je ljudska lubanja uz posvetu Andrewu Johnu Fletcheru čiji je nagli odlazak prošle godine sve uzdrmao.
U zvučnom dijelu, pak, stav do stava – ogoljeni, mračni, iskreni… Premazi crne i nijansiranje te ne-boje i istovremeno boje u kojoj su sve boje. U svijetu namještene sreće, Depeche Mode su duboko u nesreći. I nije ih briga kako će to netko prihvatiti, jer ona iz njih mora izaći. „My Cosmos Is Mine“ na početku stoji poput nekog upozorenja o oštrom psu na ulasku u „Memento Mori“ svijet. Spori ritam je poput detonacija dok Gahanov glas odlučno ne dopušta nikome da mu remeti njegov svemir.
Tko se odvažio ući, čeka ga poniranje. Lirska igra šaha sa smrću. Nešto poput „Sedmog pečata“ Ingmara Bergmana. Razgovor sa smrću, ali ne i borba protiv nje, već sagledavanje prolaznosti i mirenje s njom. Gotovo je nevjerojatna Gahanova smirenost dok pjeva stihove koji prodiru poput jeze. Nije to depresija, već prije mudrost koja itekako ima oko za sitnice na kojima nekad počivaju ljubav i povjerenje. Ljubavi i povjerenja itekako ima na ovom albumu i Gahan ih ne skriva prema onima koje voli i kojima vjeruje, ali je svjestan i vremenske ograničenosti u kojima samo prahu pripada vječnost. Ne libi se reći da su ljudi dobri, ali ne skriva i otvorenu gadljivost prema nasilnosti ljudskih postupaka, posebno prema ratu i ovom vremenu za koje kaže da više ne posjeduje činjenice, već slomljenu realnost.
No opet, bilo bi krivo izvući zaključak da je „Memento Mori“ nihilistički albuma, jest da su mnoga dubinski filozofska pitanja vjere tu na vagi, počevši od „Wagging Tongue“ i „Ghosts Again“, no u posljednjoj „Speak To Me“ Gahan upućuje jasnu poruku da je uz sve svoje mane spreman pratiti onog ili onu koji su u stanju obratiti mu se na pravi način, ili ponuditi put do rješenja. Uz slične efektne intervencije na tragu ‘detonacija’ na početku albuma („My Cosmos Is Mine“), u „Speak To Me“, čija kakofonija na kraju usisava poput crne rupe, zadnji stihovi su: „I’m listening, I’m here now, I’m found“, a to nisu riječi nekoga tko je izgubio svaku nadu. Jest da je tu ostavljeno dovoljno pjesničkog prostora da sve to može biti protumačeno i kao dijalog s crnim koscem, no ipak iz svega probija duševno dublji ljudski otpor hipokriziji u kojoj svijet grca.
Što se glazbenog segmenta tiče, mogu samo reći: Hvala Bogu što su Depeche Mode pop bend starog kova i što znaju da je svaka vratolomija uzaludna ako nemaš ono glavno – pjesmu. Već je prvi singl „Ghosts Again“ to potvrdio. Kao da je negdje čamio u nekoj vremenskoj kapsuli i čekao pravi trenutak da izađe, tako jednostavan, a tako kompleksan i s predivnim ulaskom u refren, nešto što baš i ne očekujete previše u današnje vrijeme.
Cijeli album je takav s naglašenim Depeche Mode retro štihom. Gotovo da i nema nekih poveznica s prijašnjim albumima „Spirit“, „Delta Machine“ ili „Sounds Of Universe“, već kao da je u njemu više protkana neka „Ultra“ nota, dakle album koji je također predstavljao zagasiti zaokret spram tada hvaljenog „Songs Of Faith And Devotion“. Također nudi i dovoljno prostora za još nekoliko punokrvnih singlova, što bi po mišljenju autora ovih redaka bez problema mogla biti pjesma „Caroline’s Monkey“.
Na koncu, jest da teško pada vidjeti samo Gahana i Gorea kao preostale stupove benda, no kako je netko nekad davno dobro primijetio da mrtvi nikud nisu otišli dokle god ih netko nosi u srcu tako se na neki način osjeti da je Andrew Fletcher utkan u „Memento Mori“. Nekako je previše osjetno da su Gahan i Gore sve radili kao da im je bivši kolega duhovno tu negdje, kao da ih sluša i kao da njega prvog nisu željeli razočarati.
Na koncu svih konaca, kad bend koji je na sceni već 43 godine svojim 15. studijskim albumom po redu ozbiljno plaši svoje fanove samo zato što je aktualan, iskren i izuzetno dobro artikuliran (a taj bend očigledno drukčije ne može funkcionirati) onda je stvarno jasno da je Depeche Mode u svakom pogledu (p)ostao možda najvažniji posljednji smisleni branik cijele jedne generacije. Malo ih je koji su startali kad i oni, a da uopće ima potrebe podrobnije se baviti njihovom recentnom diskografijom.
Ne znam kako je mlađim slušateljima, ali meni je ovih dana „Memento Mori“ na „just can’t get enough“ modu.
Ocjena: 10/10
(Sony Music, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
