Dan Bejar je album nazvao svojevrsnim hommageom glazbi svoje mladosti, prvenstveno synth-popu, što bi manje upućene vrlo lako moglo navesti na krivi put.
Prva asocijacija na Destroyer, preciznije Kanađanina Dana Bejara, zauvijek će mi biti onaj prekrasan koncert koji je 2011. godine održao u sklopu premijernog izdanja u međuvremenu upokojenog šibenskog festivala Terraneo. Nešto ranije, objavio je svoj najbolji i najuspješniji album “Kaputt”, a slušajući ga te večeri bio sam uvjeren da pred nama stoji ‘next big thing’, glazbenik koji će u svakom pogledu obilježiti tek započeto desetljeće. Pritom nisam uzeo u obzir da je slava i sve što ide uz nju vjerojatno zadnje što on priželjkuje samome sebi, kao ni da njegove duboke, kompleksne, eterične i više recitirane nego pjevane skladbe teško mogu dobaciti dalje od kultnog sljedbeništva.
Kvalitetu “Kaputta” zadržao je i na sljedećim pločama “Poison Season” i “ken”, u nešto manjoj mjeri i u novih 10 pjesama skupljenih pod nazivom “Have We Met”. Bejar je album nazvao svojevrsnim hommageom glazbi svoje mladosti, prvenstveno synth-popu, što bi manje upućene vrlo lako moglo navesti na krivi put. Na ovom materijalu, naime, nećete naći poletne, plesne melodije ili refrene koje ćete pjevušiti već poslije jednog ili dva slušanja – sintesajzeri su u Danovim rukama bliži Kraftwerku, Tangerine Dreamu, The Art Of Noise i berlinskim pločama Davida Bowieja, a čak i u manje eksperimentalnim brojevima “Crimson Tide”, „Kinda Dark“ i “The Man in Black’s Blues” zazvučat će poput najsjetnijih trenutaka Pet Shop Boysa ili kasnijeg Roxy Musica.
Podjednako razbarušeno djeluju i stihovi koji donose novu dozu teško dokučivog i za dublje analize idealnog toka svijesti Dana Bejara, trajno progonjenog strahovima i tjeskobom čiji se uzroci kriju i unutar i (svuda) oko njega. “The Raven” i zadnja stvar na albumu “Foolssong” svojim razaranjem slatkastih pop melodija atonalnom elektronikom evociraju kratkotrajnu škotsku senzaciju The Associates i druge predstavnike intrigantne, ali prilično zaboravljene britanske new pop scene ranih osamdesetih, pri čemu treba naglasiti da se Destroyer u svim tim utjecajima, kao uostalom i u onima koji su dominirali prethodnim albumima, sasvim dobro snalazi, često i puno više od toga.
Malo je zabrazdio u ambijentalnijim temama, posebno u neprohodnoj „The Television Music Supervisor“ i nedorečenom naslovnom instrumentalu koji „Have We Met“ ipak pozicioniraju iza njegovih najboljih radova, ali ga i potvrđuju kao autora kakvi su nam u današnje vrijeme hiperprodukcije i trivijaliziranja glazbe potrebniji nego ikad.
Ocjena: 8/10
(Dead Oceans, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
