Bila bi velika šteta da se odvrti ova kalendarska godina, a da se ne osvrne na jednu od najzabavnijih pojava na domaćoj sceni koja je objavila jedan od boljih lažnih live albuma na ovim prostorima.
U biti nije lažni live, već je lažna masovnost publike zabilježena na njemu. Kako kažu službeni podaci na izdanju; koncert u “Vintage Industrial Areni” u Detroitu u Michiganu pohodilo je 31.300 posjetitelja.
Grupu Detrit Groove Gang mogli bi svrstati u posebnu kategoriju – kategoriju rock prevare.
Prevara je da dolaze iz Detroita, kao što je prevara i njihov album „Gotta Feel Live“ koji je snimljen uživo u Vintage Industrial Baru u Zagrebu, a postprodukcijski ugođen kao da je snimljen u nekoj areni pred, eto, 31.300 posjetitelja. No dobro, ta praksa na Balkanu nije nikakva novost. Započelo ju je još Bijelo dugme kad je objavilo album „Koncert kod Hajdučke česme“ koji nije bio snimljen kod Hajdučke česme, tj. urbana legenda kaže da je tamo samo snimljena publika (njih oko 30.000, da bi kasnije brojka fantomski narasla do 100.000), ali tko to može provjeriti?
Manje je poznato da se u sličnu praksu negdje sredinom devedesetih upustio i Alen Islamović (opet, izdanak Bijelog dugmeta, čudna li čuda). On je snimio „live“ album u jednom studiju u Velikoj Gorici, gdje su potom bend i prijatelji glumili oduševljenu publiku, pa kad se to oduševljenje tehnikom dosnimavanja umnožilo nekoliko desetina puta, to je bez problema zazvučalo kao dvorana u transu.
S popularizacijom video spotova istih tih devedesetih slikovna krađa publike postala je gotovo pa pravilo. Sjetit će se toga oni malo stariji. Praksa je bila da manje poznatiji bend snimi nastup u ulozi predgrupe, a potom kamerman ostane snimati i atmosferu i veću brojnost dok nastupaju glavne zvijezde. Kad se sve to kasnije umontira, eto neviđene histerije na ‘nikad čuo izvođaču’ i upravo objavljenoj ‘nikad čuo pjesmi’.
Da ne bi ispalo da se Detroit Groove Gang savršeno uklapaju među takve važno je istaknuti jedan bitan detalj, a to je da Detroit Groove Gang uživaju u tome da budu otkriveni u svojoj prevari.
Tom koncertu koji se (gle koincidencije!) dogodio točno na današnji dan prošle godine na tulumu Juda Recordsa u Vintage Industrialu sam prisustvovao i osobno. Tom prilikom sam napisao: „Prokleto ozbiljno u kombinaciji s prokleto neozbiljnim je zvučao mnogoljudni Detroit Groove Gang koji je zakucao tulum Juda Recordsa na pravo mjesto – u kukove i bokove prisutnih. Bez imalo pretjerivanja, ‘groove’ je s pravom na centralnom mjestu u njihovom imenu. Hibrid stare škole funka i još starije škole rocka, Detroit Groove Gang zvuče nestvarno za ovo vrijeme. Gotovo da čekate cijelo vrijeme da se odnekud pojavi četrdeset godina mlađi Iggy Pop, jer sve tako nekako ‘miriše’ na Stoogese, ali opet ima previše funka da bi se olako moglo odmahnuti rukom i reći da su Detroit Groove Gang nemaštoviti rip-off. Dapače, jako su maštoviti. Cijeli njihov koncert bio je osvjetljen s par pozadinskih reflektora. Lica svih članova benda bila su u mraku cijelo vrijeme. Kad se tu doda i obilato korištenje umjetnog dima, ugođaj bi se mogao opisati kao špiljski underground. Pjevač je i u najavama pričao na engleskom. Nije to nešto bilo opskurno i sramežljivo. Blebetao je stalno i cjelokupni dojam je bio kao da je tih desetak ‘mračnih likova uistinu izgmizalo iz neke detroitske rupe i zauzelo, također mračni, stage Vintage Industriala.“
U istom reportu sam naveo da je nas publike bilo oko stotinjak, tako da sam po objavi albuma „Gotta Feel Live“ isprva mislio koji je vrag Detroit Groove Gangu da ide objavljivati taj nastup. No kad sam prije uvodne „Dear John“ čuo u pozadini stadionsku atmosferu razveselio me taj stav ovih prvoklasnih zajebanata. S tom podlogom masovnog oduševljenja dobila su na značaju sva blebetanja između pjesama pjevača koji se odaziva na ime Purple Johnny. Sve to je zazvučalo kao stvarna ljubav između Groovača i mase u transu – nekog fantomskog koncerta iz nekih davnih vremena koji je nekim čudom osvanuo na snimci u današnje vrijeme.
No jedna jedina stvar kod Detroit Groove Ganga nije prevara. A to je njihova glazba, njihov rock and roll. I to debelo mijenja sve. Nisi oni likovi koji se očajnički trude biti cool. Oni su uistinu cool. To jednostavno izbija iz njihove glazbe. Kako je već kazano ima tu tona utjecaja jednih Stoogesa, ali treba znati kotrljati energiju tim tračnicama, a da i najpovršniji fan Iggyja Popa na sve to lakonski ne odmahne rukom i ode na šank.
Pojam ‘groove’ je tu ključan faktor, da nije, ne bi bio i u imenu benda. Detroit Groove Gang bezuvjetno dobro groovaju svoj rock. Stav predstavljen s „Dear John“ se nimalo ne ruši i ne blijedi s nadolazećim brojevima „Turn Down The Lights“, „Light To Lust“ i „Motor City Funk“, već ga drže postojanim, kao što i uživate u svirci bez zadrške. Ali, okej i to bi se dalo fejkati, rekao bi neki cinik, no kad na red dođe jedanaestminutna „Sacred Moonlight“, onda je i cinicima jasno da se taj naboj u takvoj sporovoznoj katarzi ne može fejkati. Purple Johnny tu uistinu pokazuje potencijal rock karizmatika. Zaboravite tada i stalno prisutnu larmu mnogobrojne publike snimljene na tko za kojem i tko zna čijem koncertu, već vas bocne upravo ono što se događa u redovima Detroit Groove Ganga.
Album u završnici sve više preuzima brass sekcija u pjesmama „Malcom Left Detroit“ i „I Have Sinned“ što je još jedna izvrsno upotrebljena gradacija u odnosu na dominaciju žičnih instrumenata s početka koncerta, tj. albuma, kako bi i to proširivanje spektra instrumentarija spriječilo zapadanje u eventualnu monotoniju.
Cijeli pristup Detroit Groove Ganga s albumom „Gotta Feel Live“ može biti protumačen i kao provokacija i samoj glazbenoj kritici jer je činjenica da ovako maštovitoj i kvalitetnoj podvali nismo dugo svjedočili i ispada da se ona jako teško detektira, a o formiranju stava prema njoj da se i ne govori.
„Gotta Feel Live“ je ono što je i njegov naslov – osjećat ćete se živim uz njega. Nasmijat će vas, ali mu se nećete moći rugati, dok će se za sve ostalo pobrinuti ‘detroitski’ groove ove pretenciozno nepretenciozne bande koja u sebi pored pozitivne energije ‘na bacanje’ nosi i zericu zajebancije na razini jednog Franka Zappe.
Ocjena: 8/10
(Fantom Studio Production, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
