Dan nakon Johhnyja Wintera u Velikom pogonu zagrebačke Tvornice kulture zasvirala je belgijska alter rock petorka dEUS koja je bez trikova tj. ‘na mišiće’ opravdala svoje božansko ime.
Rijetki su oni koji su tijekom devedesetih bili fanovi belgijske alternativne grupe dEUS. Ne zato jer je dEUS eventualno bio loš, već više zbog ratne i poratne izoliranosti u kojoj smo živjeli dobrih deset godina. S internetom u povojima i sporadičnim gostovanjima stranih glazbenika koja su više bila slučaj nego praksa, većina je više-manje bila fokusirani na državnu dalekovidnicu tj. televiziju, a na njoj se ipak nije moglo vidjeti previše „alternativnog sadržaja“.
Dakle sve ono što je napravljeno po pitanju prezentacije dEUSA domaćoj publici odrađeno je u posljednjih mjesec-dva kada se o grupi koja se vratila na scenu sredinom prvog desetljeća novog milenija (s razlogom) pisalo u superlativima i o nečemu što se koncertno ne bi trebalo propustiti. dEUS se na pozornicu Velikog pogona Tvornice kulture popeo dan nakon što je na njoj zasvirao Johnny Winter, a oko petsto posjetitelja bilo je dovoljno za stvoriti kritičnu koncertnu masu kako bi se i bend i publika osjećala ugodnije.
Manje je bila važna činjenica što su Belgijanci iz Antwerpa predvođeni frontmenom i gitaristom Tomom Barmanom promovirali novi album „Keep You Close“, od toga što su se općenito po prvi put predstavili hrvatskoj publici. A to je bila prava koncertna igra zavođenja koja je na kraju urodila plodom i ispred i na samoj bini.
Zavođenje je krenulo skoro iz mraka i u laganom tonu, dok su se na petorici glazbenika oslikavale zagasite boje s video projektora koji ih je osvjetljavao. Prva ozbiljna iskra dogodila se tijekom izvođenja pjesme „The Architect“ čim je ritam snažno povukao prema naprijed i dok su već zagrijani muzičari polako počeli osvajati pozornicu uživljenim skokovima tijekom kojih se činilo da je jedina izgledna stvar da će netko od njih od svog kolege zaraditi udarac u zube gitarskim vratom. Publika je jako dobro osjetila taj energetski val i također pozitivno reagirala.
dEUS su u intervjuu za ovaj portal izjavili kako svaki koncert sviraju kao da im je posljednji i u Tvornici je bilo očito kako to nije napuhana tvrdnja. Iako je većina članova grupe u svojim četrdesetima, energija koja je izvirala iz njih podsjećala je na onu koja je proslavila imena kao što su Gang Of Four i Mudhoney, dok u glazbenom smislu dEUS, poret toga što je jasno da je u potpunosti autorski bend, nagle promjene dinamike u svom izričaju prilično duguju The Pixiesima. A opet i taj adut je nešto što se može uzeti kao zaštitni znak alternativaca koji su karijeru započeli u devedesetima.
Zbog snage izvedbe za mikrofonom nije bio samo angažiran Tom Barman, već i violinist i klavijaturist Klaas Janzoons, basist Alan Gevaert i gitarist Mauro Pawlowski koji su zajedno bili poredani u špalir na pozornici čime je i vizualno bila odaslana poruka kako su svi ravnopravni u kreiranju zvučnog zida.
Ono što je na početku bilo zavođenje na kraju je preraslo u bliski odnos publike i dEUSA, koji je nakon službenog dijela dva puta izašao na bis, i koji je po svoj prilici bio neplaniran. No dobro raspoloženi Tom Barman nije skidao osmjeh s lica dok se učestalo pred kraj počeo zahvaljivati skoro nakon svake pjesme na hrvatskom. I sam je, vjerojatno, želio da ovaj dobro prihvaćeni koncert potraje što duže.
Zadovoljstvo je dobila većina, osim fotografa koji su zbog prigušenog svjetla s početka koncerta pomiješanog s „udarima“ stroboskopa sve doživjeli kao neslanu šalu.