Jedna od najzačudnijih rock priča, ona o američkoj grupi Devo iz 1970-ih i 1980-ih ponovno je aktualna.
Za masakr na univerzitetu Kent najprije smo čuli od Neila Younga u himničnoj protestnoj pjesmi „Ohio“, premijerno objavljenoj na singl ploči kvarteta Crosby, Stills, Nash & Young i poslije uvrštenoj na antologijski koncertni album „4 Way Street“- Nadahnut potresnom foto reportažom magazina Life, Young je opjevao najkrvaviji obračun Nixonovih jastrebova s antiratnim studentskim i kontrakulturnim pokretom.
U brutalnoj intervenciji na Kentu 4. svibnja 1970. nacionalna garda države Ohio ubila je četvoro i ranila devetoro demonstranata okupljenih na masovnom prosvjedu protiv širenja Vijetnamskog rata i američkog upada u Kambodžu. Među svjedocima neviđenog masakra našli su se buduća frontwoman londonskih The Pretendersa, studentica umjetnosti Chrissie Hynde i njen stariji kolega Gerald Casale, s kojim je kratko surađivala u studentskom blues rock sastavu The Numbers Band.
22-godišnji hipik iz Akrona ostao je u totalnom šoku gledajući kako mu gardisti ubijaju frenda Jeffreya Millera i najbližu frendicu Allison Krause. Kad se vratio doma Gerald se zauvijek oprostio od utopije hipi pokreta i sa sugrađaninom Bobom Lewisom, koji je na Kentu diplomirao arheologiju i književnost, počeo razrađivati distopijsku ideju degenerativne evolucije ljudske vrste.
Lajtmotiv su preuzeli iz famozne SF novele Cyrila M. Konblutha „The Marching Morons“ o svijetu u kojem živi pet milijardi debila i tri milijuna genijalaca. Međutim, Casale i Lewis nisu razmišljali kao distopijski futuristi iz science fiction zajednice 1950-ih nego su svoju teoriju de-evolucije gradili na žestoko sarkastičnim projekcijama bliske budućnosti Nixonove Amerike.
Koncept Devo predstavili su objavom u L.A. Staffu, posebnom izdanju vodećeg underground magazina L.A. Free Press. Tamo je bilo uporište starijih kontrakulturnih gurua poput Charlesa Bukowskog i legendarnog crtača Gilberta Sheltona, autora stripova „The Faboulous Furry Freak Brothers“, ali mladi vizionari iz Akrona došli su s malo drugačijim zamislima o kulturi otpora. Upisali su se u povijest subverzivne umjetnosti kao prethodnica novog pokreta koji će nekoliko godina kasnije dobiti prepoznatljivo ime punk.
U isto vrijeme oko 1971. godine nastale su najranije demo trake s proto-Devo pjesmama „I Been Refused“, „I Need a Chick“ i „Auto Modown“. U početnoj postavi benda iz 1973. svirali su basist/vokalist Gerald Casale, klavijaturist/vokalist Mark Mothersbaugh, gitarist Bob Lewis i nakratko bubnjar Rod Reisman, koji je izgleda viđen samo na jednom gigu. Mark je uključio u priču brata Boba koji se nametnuo kao sjajan lead gitarist, zbog čega je Lewis otišao u pozadinu i preuzeo nedefiniranu menadžersku ulogu. Mothersbaughov najmlađi brat Jim sjeo je za bubnjeve kao zamjena za Reismana, ali njegov doprinos specifičnom zvuku ranih radova Devo ispao je daleko značajniji. Tehnički wunderkind, koji će poslije postati dragocjenim savjetnikom tvrtke Roland u usavršavanju MIDI tehnologije, samostalno je konstruirao jedan od prvih funkcionalnih DIY modela elektronskih bubnjeva. Na drugoj strani stejdža Mark Mothersbaugh rasturao je Moog synth kao nitko prije njega u američkom rokerskom undergroundu, pa je bend dobio još jednu prepoznatljivu crtu u futurističkoj zvučnoj slici.
U nadogradnjama vizualnog identiteta Devo se vješto poigravao parodijama kultnih scena američke SF kinematografije, Mark je nastupao kao izmišljeni groteskni lik Booji Boy, nadrealna i satirična lirika ponekad je slijedila freaky poetiku Franka Zappe i Captain Beefhearta, ali prepoznati i priznati muzički utjecaji, osim jakih odjeka kalifornijskih art pop uzora Sparks, bili su većinom europskog porijekla. Iz osnovnog paketa kraut rocka – Kraftwerk, Can i Neu!, rani Roxy Music + Brian Eno, a prije svih David Bowie s art rock remek djelom „Diamond Dogs“, pločom koja je presudno oblikovala Devo.
Za prvi veći live nastup na lokalnom art festivalu u Kentu postava je proširena u sekstet s Geraldovim mlađim bratom Bobom Casaleom na ritam gitari i pratećim vokalistom Fredom Weberom. Od 1974. godine bend je intenzivno radio u studiju, što je naknadno dokumentirano kompilacijama demo materijala „Hardcore Devo 1974-1977 Vol. 1&2“. No, kako u to doba nisu imali ugovor za ploču Greg Casale i Mark Mothersburgh pokušali su otvoriti druge kanale za promociju.
Napravili su sinopsis za kratki art film „The Truth About De-Evolution“, koji je izvrsno funkcionirao kao promotivni video singl jer je u podlozi nosio Markovu satiričnu pjesmu „Jocko Homo“ i začudnu preradu velikog hita Johnnya Riversa „Secret Agent Man“ iz 1966, sa soundtracka britanske špijunske serija „Secret Agent“. 9-minutni „The Truth About De-Evolution“ u režiji Chucka Statlera osvojio je 1977. prvu nagradu na renomiranom festivalu eksperimentalnog filma Ann Arbor u Michiganu.
U umjetničkim krugovima počelo se govoriti o Devo. Nazvao ih je Neil Young i predložio suradnju u filmu „Human Highway“ koji je sam režirao pod psudonimom Bernard Shakey. Bizarna postapokaliptična komedija, gdje Devo glume skupljače nuklearnog otpada nazvane Nucleargarbage Persons, a glavne uloge igraju Neil Young i junak psihodeličnih hipi filmova Dean Stockwell (Psych-Out, The Last Movie), danas se uglavnom pamti po genijalnom sountracku. Neil Young, Booji Boy i Devo zajedno su izveli nenadmašnu punk verziju „Hey Hey. My My (Into the Black)“.
U međuvremenu je Jim Mothersbaugh napustio bend i posvetio se karijeri elektroinženjera, a novi bubnjar Alan Myers postavio je u njihov intrumentarij standardni komplet akustičnih bubnjeva umjesto Jimovih elektronaca. Kad je novi val zapljusnuo Istočnu obalu i prelio se iz New Yorka na Ohio, u Clevelandu su ga spremno dočekali Pere Ubu i Dead Boys, dok je susjedni Akron kao svoje novovalne favorite istaknuo Devo i The Waitresses. Prije kontakta s velikim diskografskim kućama Devo su pokrenuli label Booji Boy od kojeg je distribuciju ranih singlova preuzeo londonski Stiff Records. Finalne demo trake poslane su na adrese Davida Bowiea, Iggya Popa, Briana Enoa i Roberta Frippa. U rijetko viđenom odazivu Bowie, Eno i Fripp pokazali su jednako veliki interes za produkciju željno išekivanog debi albuma „Q: Are We Not Men A: We Are Devo!“.
Bowie je došao najaviti njihov njujorški gig u klubu Max’s Kansas City i rekao publici da će se rado angažirati kao producent, ali oni su odabrali Enoa s kojim su snimili četiri vrhunska singla, manifest de-evolucije „Mongoloid“, ludu obradu „(I Can’t Get No) Satisfaction“, „Be Stiff“ i još luđu novu verziju „Jocko Homo“. Greg Casale zakasnio je na avion za Köln i propustio prvi dan snimanja kod velikog kraut meštra Connya Planka.
U iščekivanju dolaska frontmena Mark i Bob Mothersbaugh, Bob Casale i Alan Myers zagrijavali su se na opuštenom studijskom sessionu u kojem su sudjelovali David Bowie, Brian Eno, Holger Czukay (Can) i Dieter Moebius (Cluster). Kad su ostali sami s Enom ipak je došlo je do nesuglasica i razmimoilaženja zbog različitih vizija novovalnog zvuka. Eno je zagovarao moderniji pristup, dok su Devo tvrdoglavo branili sve što su donijeli na demo trakama. To je bio kraj njihove suradnje. Devo su završni miks prepustili Bowieu, a Eno se okrenuo Talking Headsima.
Bilo je problema i oko objave albuma zbog toga što američki izdavač Warner Bros i britanski Virgin Records u proljeće 1978 nisu imali usklađene datume, pa je sve pomaknuto na kraj ljeta. Usprkos svemu LP ploča „Q: Are We Not Men A: We Are Devo!“ odlično se prodavala i dohvatila 12. mjesto britanske top liste albuma, što je u prejakoj konkurenciji londonskih i njujorških novovalnih atrakcija bio izniman uspjeh za debitante iz Akrona.
Za drugi album „Duty Now for the Future“ doveli su starog Bowievog producenta Kena Scotta, ali rezultat je bio manje impresivan nego na prvijencu i nije bilo jakih singlova osim ponovno prerađene „Secret Agent Man“. A onda im se sve otvorilo s trećim albumom „Freedom of Choice“ i planetarnim hitom „Whip It“.
Album su producirali sami, uz tehničku pomoć Roberta Markouleffa koji je bio relativno slabo upućen u novi val, ali je kao bliski suradnik Roberta Mooga znao apsolutno sve o analognim synthovima. Nekadašnji otporaši i subverzivci s kontrakulturne margine upali su u Billboard top 20 nakon što je „Whip It“ kroz intenzivan radijski airplay na jugoistoku SAD-a iskočio kao jedan od velikih američkih synth pop hitova ljeta 1980. Na velikoj svjetskoj turneji dobili su masu nove publike, ali doma su morali rješavati neugodan sudski spor s frustriranim Bobom Lewisom. Kad je shvatio kako je prerano odustao od benda podignuo je tužbu za krađu intelektualnog vlasništva tvrdeći da je glavni autor koncepta de-evolucije na kojem su izgradili karijeru. Dogovorena je nagodba i isplaćena mu je kompenzanzacija u nepoznatom iznosu.
Svjetska turneja ostavila je najjači dojam u Australiji, gdje se koncertni EP „DEV-O Live“ 1981. neočekivano popeo na vrh top liste singlova. Četvrti album „New Traditionalists“ ostao je u sjeni slavnog prethodnika, što je bilo uglavnom očekivano, a izdavač je uzalud pokušavao lansirati još jedan top hit. Potencijalno najjači singl „Through Being Cool“ najprije je predstavljen na soundtracka crtića za odrasle „Heavy Metal“, ali u toj su pjesmi Devo otvoreno vrijeđali nove synth pop fanove koji nisu razumjeli stari koncept.
Peti album „Oh No! It’s Devo“ iz 1982, podebljan s tri upečatljiva video spota za rotaciju na MTV-u, zatvara slavno razdoblje na koje se uglavnom poziva Netlixov aktualni dokumentarac „Devo“. U nastavku turbulentne karijere koja je više puta prekidana i ponovno pokretana bilo je samo povremenih bljeskova i tek je povratnički album „Something For Everybody“ iz 2010. donio nešto više novog materijala po ukusu starih fanova.
Alan Myers preminuo je 2013. od raka želuca, a Bob Casale 2014. od zatajenja srca. Gerald Casale i braća Mothersbaught još uvijek putuju po svijetu, sviraju koncerte i tumače teoriju de-evolucije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
