‘Nadahnjuje me sposobnost jasnijeg pogleda na stvari, na prirodu života, jasnijeg slušanja, kušanja, osjećaja ljubavi. Sve više razvijam te mogućnosti zbog čega postajem sretnija osoba. Sve više život mi se čini nevjerojatnim. Svake se sekunde propitujem. Ne želim živjeti u društvu koje je potpuno hipnotizirano televizijom, računalima. Živimo u teškim vremenima u kojima je pojam slobode ugrožen.’
Stasao pod utjecajem velikana Jean-Luca Pontyja i Stephanea Grappellija, violinist Didier Lockwood razvio je vlastiti glazbeni put, od jazz-rock početaka do inovativnog eksperimentiranja sa zvukom električne violine ili improvizacijskih nastupa s glazbenicima iz Turske ili Indije. Često se vraća i korijenima, klasičnoj glazbi kojom se bavio još u djetinjstvu, a poslije je skladao operu, klavirski koncert i violinski koncert. Povremeno svira i trubu. Održava brojne majstorske tečajeve, a na poziv Yehudija Menuhina predavao je u njegovoj školi u Londonu. Lockwood je kasnije otvorio i vlastitu školu improvizacije, Centre des musiques Didier Lockwood. Prošle je godine proslavio četrdeset godina karijere tijekom koje je svirao s velikanima kao što su Stephane Grappelli, Michel Petrucciani, Billy Cobham, Allan Holdsworth ili Maksim Vengerov. Dobio je niz diskografskih nagrada i priznanja, među ostalima francuske titule Viteza Legije časti i Časnika reda za umjetnost i književnost. Zagrebačka publika moći će 24. rujna s početkom u 20 sati uživati u njegovim inovativnim solističkim nastupima, ali i u posve novoj glazbenoj suradnji. Naime, u drugom dijelu koncerta, podnaslovljenom “Didier Lockwood meets Joe Kaplowitz Trio” pridružit će mu se pijanist Joe Kaplowitz, kontrabasist Zvonimir Šestak i bubnjar Janko Novoselić. Jedan od ciljeva festivala Rendez-vous, kao i sezone Jazz.hr, upravo je stvarati nove veze između francuskih i hrvatskih umjetnika, koje će potrajati dugo nakon festivala.
Kako ste otkrili jazz glazbu?
Didier Lockwood: Otkrio sam ju u mladim danima jer je moj stariji brat Francis odmalena bio zainteresiran za jazz i svirao je glasovir. Uz njega sam slušao jazz, ali i rock. Tako sam u najranijoj mladosti slušao Johna Coltranea, Theloniousa Monka i Milesa Davisa. Odrastao sam uz tu glazbu. No, budući da sam bio klasično obrazovan violinist svoje sviračko znanje nisam mogao primijeniti na jazz, nisam bio u stanju improvizirati. To je bilo zato što sam učio svitati po notama, a ne po sluhu.
Što je prema vašem mišljenju jazz?
Didier Lockwood: To je glazba koju odlikuju izvrsnost i sloboda. No svaki put kad glazbu gurnemo u neku ladicu i kažemo, primjerice da je to jazz, ona iskoči iz te ladice jer svaki je put drukčija. Dakle, jazz je glazba koju ne možemo pospremiti u neku ladicu. To je jedina glazbena vrsta koju možemo okarakterizirati na taj način. To je slobodna glazba – glazba slobode.
Koji su, prema vašem mišljenju, najvažniji glazbenici u povijesti jazza?
Didier Lockwood: Svi su važni. Svaki od glazbenika donio je nešto svoje, jedinstveno. Puno je kreativnih glazbenika koji nisu dio šuo biznisa i zato nisu poznati širem krugu ljubitelja glazbe. Mogao bih reći da je Miles Davis iznimno važan jazz glazbenik, kao i John Coltrane. Važan je i Frank Zappa. Naravno i Johann Sebastian Bach koji je prema mišljenju nas glazbenika bio prvi jazzist. Obožavam Keitha Jarretta. Kad sam počeo svirati jazz moj je uzor bio Jean-Luc Ponty. Obožavam mnoge glazbenike. Svi su važni.
Koji su vas najviše nadahnjivali?
Didier Lockwood: Kao violinista najviše me nadahnjivao Jean-Luc Ponty zato što pripada tek jednom naraštaju ispred mojeg. Stariji je od mene. Promijenio je zvuk violine, elektrificirao ju je. Poznat je upravo po sviranju električne violine. Teško je odgovoriti na to pitanje. Kad god sviram s nekim glazbenikom ponešto naučim, nadahnjujem se njegovim sviranjem.
Zašto ste odlučili svirati violinu?
Didier Lockwood: Ako mi violina nešto govori dobra je za mene i volim ju svirati. Za mene je dobra violina ona za koju osjećam kao da mi pjeva.
Zašto volite svirati s glazbenicima koji djeluju u raznim stilovima: rocku, jazz-rocku, gypsy swingu, mainstream jazzu?
Didier Lockwood: Iako volim svirati u svim tim stilovima ne osjećam se kao specijalist za neki od njih. Volim različite boje. Kad sviram indijsku glazbu to činim zato što mi se sviđaju određene boje. Kad sviram jazz-rock to su druge boje, kad sviram klasičnu glazbu to su treće boje. Glazbenik je poput slikara – mora koristiti puno boja kako bi stvorio nešto kreativno i duboko. Također sam slikar amater. Obožavam slikati. Pišem knjige. Volim pisati. To nazivamo sinestezijom. Naša osjetila razvijamo i objedinjujemo. Razvijamo naš ukus, način slušanja, kušanja, dodirivanja. Imaš li, primjerice, sklonost prema slikanju bit ćeš bolji glazbenik.
Nadahnjuje li vas vaše slikarstvo za stvaranje glazbe i nadahnje li vas vaša glazba za slikanje?
Didier Lockwood: Da, naravno, to je kao uzajamno prožimanje raznih disciplina. Kad naslikam lijepu sliku to me nadahne da skladam dobru glazbu. Naposlijetku zainteresiran sam za razvijanje svih vrsta osjetila. Zanimaju me razne vrste mirisa, dodira, pogleda… Sve se to objedinjuje. To je moj način razmišljanja. Kad dijete uči glazbu trebalo bi se upoznati i s drugim vrstama umjetnosti, s drugim načinima kreativnog izražavanja. Miles Davis je također bio slikar. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
