Po principu koji je u rocku najglasovitije primjenjivao Chuck Berry, francuski violinist Didier Lockwood (1956) na turneje ide sam, s violinom (odnosno dvije) u kovčežiću, a organizator ga je dočekuje s adekvatnim bendom na raspolaganju. Hiroviti Berry nije imao običaj niti upoznati se s lokalnim glazbenicima do pred sam nastup, a još manje obavijestiti ih o repertoaru. Na pitanje unezvjerenih članova benda koji ga je imao podržati, o tome što će svirati, nehajno bi, vele sudionici, odgovarao: ‘Neke pjesme Chucka Berryja!’
Glavnim razlogom takva u rocku neuobičajena modusa, uglavnom se navodi želja za smanjivanjem troškova, kao posljedica Berryjeve (navodne) škrtosti. Za nastupa u maloj dvorani Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu, Lockwood je također spomenuo uštedu vremena i novca, no glavnim je razlogom svoga pristupa koncertiranju istaknuo uzbuđenje u susretu s nepoznatim mu glazbenicima, jer prva vrlina jazza je, drži, upravo sloboda improviziranja. (I Berry je, bome, u tom smislu žestoko džezirao i prigodne pobočnike držao na iglama, podbadanjima kao što su, primjerice, mijenjanje tonaliteta usred pjesme.)
Lockwood je, doduše, s ovdašnjim momcima, pijanistom Joeom Kaplowitzem, kontrabasistom Zvonimirom Šestakom i bubnjarom Jankom Novoselićem, poslijepodne uoči koncerta održao jednu probu, no ne toliko zbog uvježbavanja skladbi i utvrđivanja repertoara koliko zbog međusobnog upoznavanja.
Već pri prvoj skladbi pred publikom, Lockwoodovoj novoj, još diskografski neobjavljenoj „Quark“, kombo je od početnog takta zaprašio sve u šesnaest, doimajući se zagrijanim kao da se nalazimo sredimice koncerta. Sljedećih sat i pol proteklo je u hipu, a u zvukovlju se skladno miješaše, bešavno izvirući jedno iz drugoga, jazz-rock, tradicionalni i suvremeni jazz, swing, blues, country, folk, bop i hard bop, klasika, pa čak i nekovrsni new age, što bi se, teorijski, moglo doimati receptom neizbježnog kičerskog galimatijasa. No nije bilo tako. Lockwoodova strast, muzikalnost i, dosta izraženo, dobra volja, odnosno pozitivna vibracija nepretencioznog (samo)zabavljaštva, prepuštanja užicima u beskrajnim mogućnostima glazbenih prostranstava, sve su to učinili iznimno ugodnim, skladnim i uzbudljivim događajem.
Čovjek pun dobrohotne energije, neprestano razdragano nasmijan Lockwood bio je zanimljiv i za gledanje, izražavajući proživljeno tijelom, gestama i grimasama, čučnjevima, izvijanjem, čak i ponekim skokom. Pretkraj je, valjda tek da zabavi sebe, a usput i publiku, svirao hodajući kroz prolaze auditorija. Iako je ponudio šou, njegov se šoumenski nastup, garniran čak s pomalo klaunerije, nije doimao ni zeru proračunatim i promišljenim.
Prvi dio priredbe, temeljen na skladbama samoga Lockwooda te uz pokoji standard poput „In a Sentimental Mood“ Dukea Ellingtona i „Impressions“ Johna Coltranea, izvodio je čitav kvartet, pri čemu je možda vrhunac koncerta bio onaj u potonjoj skladbi, kada se Lockwood „suočavao“ oči u oči s članovima sastava te izazivao i izolirao uzbudljive podugačke, vruće duetske izlete sa Šestakom i Novoselićem, što će ponoviti i u samoj završnici koncerta, uključivši, zasebice, i Kaplowitza. Po prirodi konstelacije prvi među jednakima, Lockwood jest općenito dominirao, no s poštovanjem je, uživanjem i radoznalošću često prepuštao riječ ostaloj trojici.
U drugom dijelu koncerta Lockwood je raspustio domaćine i odložio akustičnu, elektrificiranu violinu te uzeo električnu, onu „bez tijela“, te nas samostalno, uz obilno igranje loopovima i elektroničkim zvukovima, no uz sviranje na prvom mjestu, poveo na podjednako zabavno i uzbudljivo, kako reče, putovanje svijetom, u vlastitoj, više-manje improviziranoj skladbi koja se, bez zamora, preoblikovala tijekom dvadeset-trideset minuta.
Prvi ovosezonski koncert niza jazz.hr (25 sezona!), ostvaren u organizaciji Jazz kluba Zagreb HDS-a i KD Lisinski, u suradnji s Rendez-vousom, Festivalom Francuske u Hrvatskoj, bio je, prema očekivanjima i odavna postavljenom standardu, prava poslastica.
(KD Vatroslava Lisinskog, mala dvorana, Zagreb, 24. rujna 2015.)