Naziv albuma ‘Čar-pitanje’, što je u stvari ‘čarobno pitanje’ dolazi iz romana ‘Porodični Duh’ Borislava Pekića. Čar-pitanje postavlja u tom romanu ‘Porodični Duh’ i ono glasi: ‘Kako preživjeti?’ Dimitrije Dimitrijević ga također svojim albumom postavlja, ali i konstantno traži i odgovor na njega.
Prije par godina srpski trio iz Niša naziva Igralom bio je jedan od onih bendova koji su me zarobili svojom širinom u svakom pogledu. Ukopani u zdravoj psihodeliji s kraja šezdesetih, ali isto tako s jakom dozom elemenata saharskog bluesa, te izričajem na materinjem jeziku, Igralom su bili (a vjerujem i ostali) rijetka regionalna glazbena biljka s famoznom i neobjašnjivom ‘world music putovnicom’ koju je još neobičnijom činio njen pjevač Dimitrije Simović koji kao da je u stanju proizvesti najglasniji šapat i najbolniji falset. Dakako Dimitrije je svirao i bas, ali na način kao da je ruke ‘posudio’ od nekog kolege iz Bamaka.
Spletom sudbinskih okolnosti Simović seli u Zagreb i započinje neobičnu kantautorsku karijeru koja ga vodi u drugačijem smjeru. Drugo podneblje, drugi ljudi, drukčiji glazbeni suradnici, među kojima su se zatekli Ivan Grobenski, Vedran Peternel i dakako Sara Renar s kojom dijeli puno više od glazbenog horizonta. Sve to je učinilo veliki pomak u metamorfozi pod imenom Dimitrije Dimitrijević, koja se početkom prosinca predstavila debitantskim albumom „Čar-pitanje“. Metamorfoza je tu možda ključni pojam, jer kao što je Igralom bio rijetka biljka, tako je još veća rijetkost to što je idejni začetnik tog benda utkao toliko toga novog što se u zvuku ne dotiče spomenutog niškog trija. U biti ‘uzeo je za poputbinu iz rodnog kraja’ dva jaka poznata hrvatskoj publici, a to su Željko Ljubić Piti i Miloš Vojvodić iz ugasle grupe Goribor, koji su mu se pridružili u nekim pjesmama. Ima dakako tu još poputbine. Dimitrije se Nišu obraća u pjesmi „Kamen“, ali ta pjesma nosi takav autorski narativ da se u njoj lako može osjetiti bremenit život svake urbanije sredinu na Balkanu koja posjeduje ‘talent’ da svoje talente zakopa.
Naziv albuma “Čar-pitanje”, što je u stvari ‘čarobno pitanje’ dolazi iz romana „Porodični Duh“ Borislava Pekića. Čar-pitanje postavlja u tom romanu “Porodični Duh” i ono glasi: “Kako preživjeti?” Dimitrije Dimitrijević ga također svojim albumom postavlja, ali i konstantno traži i odgovor na njega. A za poetsku dušu koja je stubokom promijenila način života i životnu sredinu jačeg lajtmotiva od tog koje uvjetuje opstanak gotovo da i ne postoji.
Možda bi nekom ovako na prvu palo na pamet da je „Čar-pitanje“ album očaja, no grdno bi se prevario. Mislim, ima na njemu i trenutaka očaja, ali to je samo dio lepeze jer pjesnik na njemu iznosi sebe u raznim razmišljanjima i situacijama, ali neće slušatelju dozvoliti da o njemu stvori jednostavnu stereotipnu sliku. Njegova čulnost je stalno u opreci s racionalnošću, zaigranost i zaniteresiranost u opreci sa sjetom i tjeskobom, filozofska pronicljivost u opreci s jasnim i odrješitim sudom, ljubav u opreci sa strahom da će je ponestati.
On je poput putnika koji razmišlja o etapama svog putovanja, a osobno posebno mi je fascinantno kako je utkao Zagreb u svoj glazbeni rukopis. Nekako kao da ga je davno prije doživio kroz glazbu Haustora i Darka Rundeka i kao da traži tu neku tajnu nevidljivu nit sada kada je žitelj tog grada. Možda bi se to moglo pripisati učešćem Igora Pavlice i Vedrana Peternela na albumu, no činjenica je da takve senzualne zvučne pasaže u kojima se osjeti djelić Rundekovštine teško može proizvesti neki zagrebački bend.
„Čar-pitanje“ je također album neuhvatljive zvučne metamorfoze u smislu da će nekako uvijek proizvesti drukčiju sliku i ugođaj ovisno o raspoloženju u trenutku slušanja. Nekad je sjetan i introvertan, a s novim danom i drukčijim raspoloženjem vas nosi njegova ritmičnost i u biti osjećate neki optimizam, kao da je potpuno drugi zvučni zapis pred vama u kojem odjednom otkrijete da je u njegove temelje ugrađeno daleko više funka nego se to isprva osjeti. Da, to je jedan od onih slojevitih albuma s kojim se možete ‘družiti’ duže vrijeme, a da vam ne dosadi.
Još jedna od njegovih predivnih suprotnosti je osjećaj kao da je riječ o glazbi koja prati tok misli, no s druge strane to je perfekcionistički uradak čija zvučna slika u kvaliteti produkcije i zaokruženosti nadmašuje dva albuma grupe Igralom, koliko ih je dosad objavljeno. Tu možda treba ‘pokucati na vrata’ Vedranu Peternelu koji znakovito poput neke hrvatske inačice Briana Enoa potpisuje tzv. soundscape. A kao što je već spomenuto, u tom soundscapeu „Čar-pitanja“ ćete osjetiti lahor Rundekovštine, ali se može i ruka u vatru staviti da u tom eteru oko Dimitrija Dimitrijevića lepršaju i The War On Drugs i New Order, no ipak ne može se sa sigurnoću izbaciti i teza da su neke pjesme prošle transformacije u smislu da ono što je ponuđeno odaje dojam svojevrsnog remiksa originalne verzije koju nikada nećemo čuti.
Na koncu tu je i pitanje koje pjesme bih izdvojio, obzirom da osim „Kamen“ nisam spomenuo niti jednu? Možda je najbolje napisati da su se dosad u javnom opticaju kao singlovi mogli čuti „Lepi su dani“, „Kamen“ i „More“, ali daleko od toga da su to svi aduti koje posjeduje „Čar-pitanje“, a također mislim da najbolji potencijal singla posjeduje „Kovitlac“. Obzirom da se dosad nije zakotrljao u tom svjetlu, zasigurno čeka objavu fizičkog izdanja za nekih mjesec-dva, kad će se valjda pojaviti i neki optimizam u zraku. Nadam se i oko ovog predivnog albuma čija ljepota bi trebala trajati, a ne ostati zatočena u ovoj turobnoj 2020. godini.
Ocjena: 9/10
(Menart, 2020.)