Posljednji petak u mjesecu u Kulturnom centru Dubrava rezerviran je za nastupe sastava i glazbenika uvrštenih na kompilacije ‘Zvučni zid’ i ‘Zagreb Calling’ koje je osmislio i producirao Vedran Peternel. Tako je sinoć pred publiku izašao Dimitrije Dimitrijević.

Tankoćutna i taktilna lirika Dimitrija Simovića koji djeluju pod umjetničkim imenom Dimitrije Dimitrijević kao da uvijek traži i pronalazi svoj zvučni ambijent. Tako je bilo i sinoć. Dimitrije je u manje od mjesec dana nastupio u dvije različite formacije; početkom travnja kao kvintet u sklopu rođendana našeg portala u Vintage Industrialu (o čemu nismo izvještavali, već samo objavili fotogaleriju jer smo bili zabavljeni slavljem), a u petak kao kvartet i to s dva člana s koji dosad nisu nastupali pod okriljem Dimitrija Dimitrijevića.

Uz Dimitrija i Saru Renar bili su Marko Lucijan Hraščanec koji je po potrebi svirao klavijature, gitaru i klavir, a posebno iznenađenje bio je bubnjar Miloš Vojvodić, Dimitrijev niški prijatelj, odnosno bubnjar Goribora koji je svirao na kultnom albumu „Evo je banja“, ali i koji je svirao i na „Čar pitanju”. Tako je i ovo izdanje Zvučnog zida u Dubravi nosilo sa sobom određeni ekskluzivitet za sve koji su ga pohodili, a za spomenuti kvartet jedan novi izazov u kreiranju ponešto drukčije, ali kao i dosad jednako uvjerljive zvučne slike, po sistemu decentnog i ambijentalnog prvog dijela i drugog u kojem je prevladavao živahni tempo u žanrovskoj igri u kojoj je neočekivano pukla i žica na bas gitari.

Počelo je s „Ptica“, „Vrata“ i „Kamen“ s prvog albuma „Čar pitanje“ da bi potom emotivni krešendo donijela uvijek izuzetno snažna „Niko ni od koga“, naglašavam riječ ’emotivni’ iz razloga jer je ta pjesma u kojoj je Dimitrije gotovo sam s gitarom uvijek daleko tiša od ostalih u izvedbi, ali dobuje nekom unutrašnjom sudbinskom snagom i uistinu joj je potreban muk kako bi na pravi način došla do slušatelja. U tom smislu je dvorana Kulturnog Centra Dubrava sinoć bio idealan ambijent za tako nešto.
Iako je riječ o pjesmi starijeg datuma koju je Dimitrije izvodio i prije debitantskog albuma, ona je svoje mjesto pronašla na posljednjem i još uvijek recentnom „Leđa mala“ te je poslužila kao premosnica u pjesme novijeg datuma, konkretno „Kako tako“, „Naša“ i „Prošlost“ kroz koje je kvartet išao sa sigurnošću kao da ih je kojim slučajem i snimio originalno.

Uslijedile su „More“ i „Lepi su dani“ koje su opravdale svoj status singlova, a prije posljednje „Kovitlac“ Dimitrije i ekipa su uskovitlali ružu ritmova s „Pare“ i „Ciao Bella“, što mi je iznova aktiviralo u glavi ono staro pitanje: „Kad će više ljudi u pravom smislu otkriti fascinantan zvučni i lirski svijet Dimitrija Dimitrijevića?“ Kako i uvijek ostaje nada da će se brana u jednom trenutku otvoriti, možda s novim albumom za koji smo te iste večeri saznali da je u studijskom procesu stvaranja.