Posljednji petak u mjesecu u Kulturnom centru Dubrava rezerviran je za nastupe sastava i glazbenika uvrštenih na kompilacije ‘Zvučni zid’ i ‘Zagreb Calling’ koje je osmislio i producirao Vedran Peternel. Tako je sinoć pred publiku izašao Dimitrije Dimitrijević.
Tankoćutna i taktilna lirika Dimitrija Simovića koji djeluju pod umjetničkim imenom Dimitrije Dimitrijević kao da uvijek traži i pronalazi svoj zvučni ambijent. Tako je bilo i sinoć. Dimitrije je u manje od mjesec dana nastupio u dvije različite formacije; početkom travnja kao kvintet u sklopu rođendana našeg portala u Vintage Industrialu (o čemu nismo izvještavali, već samo objavili fotogaleriju jer smo bili zabavljeni slavljem), a u petak kao kvartet i to s dva člana s koji dosad nisu nastupali pod okriljem Dimitrija Dimitrijevića.
Uz Dimitrija i Saru Renar bili su Marko Lucijan Hraščanec koji je po potrebi svirao klavijature, gitaru i klavir, a posebno iznenađenje bio je bubnjar Miloš Vojvodić, Dimitrijev niški prijatelj, odnosno bubnjar Goribora koji je svirao na kultnom albumu „Evo je banja“, ali i koji je svirao i na „Čar pitanju”. Tako je i ovo izdanje Zvučnog zida u Dubravi nosilo sa sobom određeni ekskluzivitet za sve koji su ga pohodili, a za spomenuti kvartet jedan novi izazov u kreiranju ponešto drukčije, ali kao i dosad jednako uvjerljive zvučne slike, po sistemu decentnog i ambijentalnog prvog dijela i drugog u kojem je prevladavao živahni tempo u žanrovskoj igri u kojoj je neočekivano pukla i žica na bas gitari.
Počelo je s „Ptica“, „Vrata“ i „Kamen“ s prvog albuma „Čar pitanje“ da bi potom emotivni krešendo donijela uvijek izuzetno snažna „Niko ni od koga“, naglašavam riječ ’emotivni’ iz razloga jer je ta pjesma u kojoj je Dimitrije gotovo sam s gitarom uvijek daleko tiša od ostalih u izvedbi, ali dobuje nekom unutrašnjom sudbinskom snagom i uistinu joj je potreban muk kako bi na pravi način došla do slušatelja. U tom smislu je dvorana Kulturnog Centra Dubrava sinoć bio idealan ambijent za tako nešto.
Iako je riječ o pjesmi starijeg datuma koju je Dimitrije izvodio i prije debitantskog albuma, ona je svoje mjesto pronašla na posljednjem i još uvijek recentnom „Leđa mala“ te je poslužila kao premosnica u pjesme novijeg datuma, konkretno „Kako tako“, „Naša“ i „Prošlost“ kroz koje je kvartet išao sa sigurnošću kao da ih je kojim slučajem i snimio originalno.
Uslijedile su „More“ i „Lepi su dani“ koje su opravdale svoj status singlova, a prije posljednje „Kovitlac“ Dimitrije i ekipa su uskovitlali ružu ritmova s „Pare“ i „Ciao Bella“, što mi je iznova aktiviralo u glavi ono staro pitanje: „Kad će više ljudi u pravom smislu otkriti fascinantan zvučni i lirski svijet Dimitrija Dimitrijevića?“ Kako i uvijek ostaje nada da će se brana u jednom trenutku otvoriti, možda s novim albumom za koji smo te iste večeri saznali da je u studijskom procesu stvaranja.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
