Dirty Three u Purgeraju – rock groznica na djelu

Dirty Three su u Purgeraju sinoć furiozno predstavili recentni album ‘Toward The Low Sun’, dok je Warren Ellis još jednom dokazao kako je on ključni čovjek u redovima Nick Caveovih glazbenika.

Dirty Three u Purgeraju (Foto: Tomislav Sporiš)

Dogodi se i u vrijeme krize večer koja je bogata događanjima. Jučer je tako u Zagrebu bilo nemoguće istovremeno popratiti novo treće izdanje Nu:Write Theatre Festivala, koncert osebujnog bluesera Watermelon Slima u Hard Placeu i nastup kultnog trija Dirty Three, violinista Warrena Ellisa iz Grinermana i The Bad Seedsa. U mom osobnom slučaju izbor je pao na potonji bend čiji koncert u Tvornici kulture od prije pet godina mi je ostao u više nego dobrom sjećanju.

Iako, ruku na srce, Ellis nas puno češće posjećuje, ovisno samo u kojoj je formaciji s Nickom Caveom. To objašnjava i podužu diskografsku pauzu s Dirty Three koji su ovog ljeta objavili „Toward The Low Sun” nakon sedmogodišnje pauze.

Moj osobni peh je bio u tome što me počela tresti groznica viroze, pa sam se teškom mukom odupro malaksalosti i zaputio se na koncert kako bi bar malo mogao osjetiti atmosferu, makar naslonjen na zid posljednjeg reda dvorane Park odakle se jedva vidi što se događa na pozornici. Warren Ellis, Mick Turner i Jim White počeli su silovito ne hajući za minutažu skladbi, već u Hendrixovom stilu u potpunosti oslonjeni na improvizaciju koja je pratila tijek njihove emocije na pozornici, razvaljivali svoje instrumente. Orgazmički rock and roll – snažni udarci i pulsirajuće kotrljanje. Bila je to vožnja iz jedne u drugu ekstazu. Šibanje po vrhuncima i do krajnje izdržljivosti razglasa. Moćno i upečatljivo. Bez kalkulacije i ravno u glavu publici koja je ispunila dvoranu.

Ellis je u pauzama pjesama komunicirao otvoreno, osjećao je puls prisutnih i kao dinosaour iz nekih pradavnih vremena se sprdao na račun sveopće internetizacije i svega onoga što je ona donijela poput hrpetine neodgoverenih mailova pred kojima se čovjek osjeća nemoćno.

Koliko god je koncert zračio pozitivnom energijom koja je vjerujem većini punila baterije, mene je sve više obuzimala klonulost galopirajuće viroze. Ostati do kraja jednostavno nije bila opcija. U sudaru dvaju groznica pobijedila je ona fizičkog karaktera. Valjalo se zaputiti doma kroz mrak Ribnjaka koji je odzvanjao zvucima vrišteće Ellisove violine i ekstatičnim odobravanjem publike iz kluba. Vjerujem da je tako bilo i do samog kraja…

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X