Disciplin A Kitschme u Tvornici – Uf!

Sinoć je Tvornica, zdravom razumu unatoč, ipak bila vrlo dobro popunjena. Čak sam se iznenadio kad sam prije koji dan vidio da se Koja i ekipa neće trljati u Malom pogonu kao što je, recimo, bio slučaj s Električnim Orgazmom, no mislim i da taj minorni organizacijski potez suptilno priznaje Kojinu veličinu…

Disciplina kičme u Tvornici (Foto: Zoran Stajčić)

Mislim da bi se sve Kojine odluke trebale poštovati; Svi za mnom! vjerojatno je uz Akrobatin „Bistriji ili tuplji čovek biva kad…“ najhrabrija i najinventivnija ploča proizašla iz bivše Juge. Pričamo, dakle, o remek – djelu, u to vrijeme vrhuncu minimalističkog post punk zvuka koji bi svojedobno za doručak smaz’o i Buzzcockse i Desperate Bicycles i bilo što od otočkog nezavisnog labela. Nakon što je Mladenović ostavio Šarlu, dalo se shvatiti da je Milan više poeta nego panker. Kad tako zbrojiš i oduzmeš potrebite faktore, prosto dođeš do saznanja da je Dušan Kojić Koja centralna figura dva ponajbolja albuma koje je Yu-scena izbacila. Stoga, uostalom mislim da bi se sve Kojine odluke i priče trebale poštovati.

Pa i onu priču u kojoj Koja ode u London, zabrije da je Jimmy Nolen bas gitare, promijeni ime benda, dobije sranjske kritike i vrati se u Beograd. Nešto stariji, ali još uvijek u crnom.

Naravno da Disciplin A Kitschme nije Disciplina Kičme. Vrijeme je, kao što joj je i navika, učinilo svoje.

Sinoć je Tvornica, zdravom razumu unatoč, ipak bila vrlo dobro popunjena. Čak sam se iznenadio kad sam prije koji dan vidio da se Koja i ekipa neće trljati u Malom pogonu kao što je, recimo, bio slučaj s Električnim Orgazmom, no mislim i da taj minorni organizacijski potez suptilno priznaje Kojinu veličinu.

Mahom pričam o generaciji novog nala koja je došla evocirati sjećanja o kojima Dragaš piše u svim svojim recenzijama. I mislim da je to prelijepo. Mislim da je prelijepo iskeširati 80 kuna za bend koji nije ni sjena nekadašnjeg, ako ništa, a ono kao nekakav maleni intimni hommage za pjesme koje su ti nekad mijenjale život, navike i putanju. Mislim da je 80 kuna zapravo jeftina cijena u toj „robnoj razmjeni“ pa čak i ako je svirka, kao što je slučaj bio sinoć – dosadna.

Nije bila loša, ali je bila dosadna, nemaštovita, zgurana u istu formu od prve do posljednje minute, lišena originalnosti, lucidnosti, odrađena po navici, siromašna, ali ne na rudimentarni garažni način, jednostavno potrošena. Koja više nema taj pokretački mehanizam ili ga bar sinoć nije navukao u garderobi. Jebiga, čini mi se da više ne može navući ni onu kapu na kojoj piše „Najbolji“, i on to zna, i mi to znamo. I još nešto, Koja se i kao panker, bez obzira na siromašnu tehničku potkovanost žanra u kojem je djelovao uvijek trudio da oko sebe okuplja kvalitetne muzičare. Tim je više Manja Đorđević kao istaknuti i jedini back vokal, upitnik na koji si ne mogu odgovoriti. Kad uzmem u obzir vizualan koncept sinoćnjeg nastupa, Manja mi izgleda kao djevojka koja jednostavno voli Koju pa se tamo nešto popela i i otpjevati dok je zaštitari ne udalje.

Disciplina Kičme ili Disciplin A Kitschme nikad neće biti mainstream bend, bar ne u onolikom dijapazonu u kojem je to danas rehabilitirani EKV. To je od starta i bila Kojina ideja, a upravo mu takav kredibilitet nudi priliku da malo predahne od besmislenih albuma i besmislenih koncerata. Mi ćemo, svejedno, i dalje misliti da je Najbolji.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X