Sivo, hladno, prazno, a opet ljudski toplo. Brehtovski očuđeno, bez poziva gledateljstvu na emocionalno uživljavanje, no s pozivom na razmišljanje, razumijevanje i aktivizam.
Dobro osmišljenu, jednostavnu scenografiju (Vitold Košir) čini tek nekoliko velikih bež blokova koje glumci sami razmještaju prema potrebi, dominantna boja kostima (Danica Dedijer) je „bezlično“-siva, a „nevidljivo“ svjetlo (Zoran Mihanović) lijepo kupa pozornicu koja gdjekad, s mnoštvom likova razmještenih ovdje i ondje (scenski pokret Milko Šparemblek), ostavlja dojam iznimno zanimljive „žive slike“.
Drama Bertolta Brechta o Šen Te (Jasna Palić Picukarić), prostitutki zlatna srca u kineskom gradu Sečuanu, u režiji Ivice Kunčevića prema prijevodu Ivana V. Lalića, skeptično secira sustav i ljudsku narav, kako siromašnih, tako i bogatih, a bome i onu samih bogova, koju mahom vode pohlepa, sebičnost, sitničavost, nepoštenje, lopovluk, prevarantski mentalitet. Bogati, koji se „uvijek sližu“, svoja zlodjela lakše nameću većini.
Likovi su pretežno tipovi, figure, predstavnici. Situacije, prizori i dijalozi – pamfletske poruke. No nipošto nije riječ o neuspjelom postavljanju, nego o poštovanju Brechtovih teatarskih principa, pri čemu su Kunčević i Komedijina ekipa „stvorili pravu atmosferu, dali točan ton i postigli maksimalan efekt, bez odricanja od jednostavnosti koja djelu daje najpreciznije značenje.“ Nije za svačiji ukus, ali što jest?
Uz tipično začudne songove u kojima se tekstovi ritmički ne slažu najbolje s glazbom (skladatelj Veseljko Barešić), niti osobito mare za rimu, uz skladno uplitanje „komedijina humora“ i uz ujednačenu izvedbu osamnaestočlanog glumačkog ansambla, društveno i psihološko kritički tekst politčkog teatra iz 1943. i danas se doima posve aktualnim, jer se, osim u formama i nazivima te u osuptiljenju manipulacijskih vještina, u najboljem od svih mogućih svjetova malo toga promijenilo od vremena o kojem je marksist Brecht izvorno govorio.
(ZGK Komedija, Zagreb, 25. travnja 2014.)