‘Na jednoj strani radio-koncert iz Berlina: Busoni, Schonberg, Hindemth, na drugoj u Trnju još pretkolumbovski mentalitet: bog, vještice, strah pred Posljednjim sudom ili kaos alkohola i blata’, to je otprilike hrvatski eter spram takozvane hrvatske alternativne i nezavisne scene.
“Poruke koje se nalaze u mapi Otpad dulje od 30 dana bit će automatski izbrisane”, stoji u mom elektronskom poštanskom sandučiću. 683 elektroničke poruke prošlog su mjeseca završile u pretincu “Otpad”, a kako sam ja pravi Koprivničanac, a Koprivnica se pak najviše diči po tome što je u Hrvatskom vrhu u odvajanju i zbrinjavanju otpada, svoj otpad svakog početka novog mjeseca i ja odvajam i zbrinjavam zbog bojazni da bi se u njemu moglo pronaći i nešto što tamo ne pripada.
U hrpi smeća, tamo negdje na dnu kontejnera, zajedno s prijavama na gulašijadu, priopćenjima raznih lokalnih samouprava, obavijesti o pogođenom Loto listiću u Karlovcu, razriješenim komentarima na reviziju PDF-ova kod prijeloma novina i obraćanjima javnosti raznih političara naših raznih i vrlih političkih stranaka, tu i tamo se nađe i obavijest o novim singlovima spremnima za hrvatski eter.
Nekad sam kao glavni urednik lokalnog radija koji više ne postoji redovno na svoju e-mail adresu od raznih izdavača i ostalih urednika dobivao nove singlove naših domaćih izvođača. Radija više nema, ali moja je e-mail adresa ostala u kontakt listama pa priliku za čuti novo smeće imam redovno i danas. Takva pisma više ne otvaram, no danas sam jedno slučajno otvorio, a onda si i dozvolio kliknuti na link i čuti o čemu se radi.
Prije nego zajedno sa mnom krenete u kopanju po smeću koje je spremno za hrvatski eter, možda i nije zgorega dati malo konteksta za one koji i nisu toliko upućeni u to kako mahom, a pogotovo na lokalnoj razini, funkcionira taj mitski hrvatski eter.
Postoji, naime, ‘službeno i stručno’ tijelo koje kontrolira hrvatske elektroničke medije, a u koje spadaju i radio stanice, a koje pripisuje koliki se postotak hrvatske glazbe mora čuti u sveukupnom radijskom programu nekog radija, a što pak osigurava dobivanje i zadržavanje takozvane koncesije ili, jednostavnije, ‘dozvole za emitiranje’ na FM-u.
U tome potencijalno i nema nečeg lošeg, osim što je ponuda grozna, a grozna je jer ju takvom čine ljudi koji o tome odlučuju i koji ju kroje, a oni koji bi pak iz te ponude trebali birati i krojiti vlastitu radijsku ponudu odnosno biti ono što se nekad zvalo ‘glazbeni’ ili ‘programski urednik’ to zapravo i nisu jer i njihove odluke kroje oni koji odlučuju o financiranju i oni koji su vlasnici i na svom radiju žele ono što je i inače njihov grozomoran (ne)ukus, a koji su mahom nekakvi političari ili mafijaši, a najčešće oboje i jedno neodvojivo od drugog.
Problem hrvatskog etera zato je svojevrsni i u posljednje vrijeme sve popularniji ‘3 body problem’ za koji pak znamo da je nerješiv konvencionalnim metodama. Drugim riječima, hrvatskom eteru prema tome nema pomoći.
Ako se pak pitate zašto bih se ja koji i sam, barem naoko iz pozicije neutralnog vanjskog promatrača, nastojim biti dio hrvatskog etera bavio ovom problematikom, stvar je jednostavna. Ja sam svoju karijeru, ako je se uopće može tako nazvati, davno i svjesno pokopao nekim svojim drugim potezima i više se u ovoj zemlji nemam čemu nadati, osim da me se barem pusti na miru da radim što i kako hoću pa čak i ako to znači napisati neki ovakav tekst.
“Uputite se, molim vas, budite ljubazni, sa mnom”, rekao bi Krleža u svom nenadmašnom eseju “O malograđanskoj ljubavi spram Hrvatstva”, do hrvatskog etera. ‘Na jednoj strani radio-koncert iz Berlina: Busoni, Schonberg, Hindemth, na drugoj u Trnju još pretkolumbovski mentalitet: bog, vještice, strah pred Posljednjim sudom ili kaos alkohola i blata’, to je otprilike hrvatski eter spram takozvane hrvatske alternativne i nezavisne scene. “Dobro!”
Prokopamo li malo po smeću prije no što ono bude automatski izbrisano nakon 30 dana, naići ćemo na cijelu čudo bogova, vještica, straha pred Posljednjim sudom, kaosa, alkohola i blata, sve istovremeno, baš kao opet iz Krležinog radio – aparata sa završetka romana “Na rubu pameti”. Dobro!
Na prvoj stanici našeg krležijanskog radio – aparata u kojem se sve događa istovremeno, Mladen Burnać s pjesmom “Jelena” u kojoj su vješto spojene frule Indijanca koji vjekovima već nastupa ispred Glavnog željezničkog kolodvora u Zagrebu s tradicionalnim našim tamburicama i generičkom hrvatskom pop konfiguracijom i gitarskim solažama 80-ih godina prošlog stoljeća u fantastičnoj pjesmi s kojom je Burnać nastupio u finalnoj večeri Zlatnih žica Slavonije, s njim u kontejnerskom odjeljku finalne večeri spomenute manifestacije i Gazde koje su ove godine nastupile i povodom proslave Praznika rada na središnjem koprivničkom trgu uz pjesmu “Nema lijeka koji ljubav liječi”, služeći se majstorski takozvanom ‘balkanskom inverzijom’, a što je jezična stilska figura kojom se normalna rečenica bez razloga pretvara u rečenicu u inverziji, e ne bi li isprazni stihovi zvučali mudrije i pjevnije, tu je i Heidi, cura iz Alpa koja zajedno sa svojom prijateljicom Clarom koja je u invalidskim kolicima naokolo šeće psa, a one poručuju, ne biste vjerovali, “Izgubili smo ljubav”, pa onda i Andrina Frleta s Melodija Hrvatskog Juga, ravno iz Opuzena, u istoj inverziji plače “Tvoja Jubav Me Je Takla” i samo njoj svira bend na nebu svoju osiromašenu verziju talijanskih i mediteranskih šlagera dok Krešo Mikašek iz drugog kontejnera viče “Zauzdajte konje bile” jer se boji da bi mogli pregaziti svekrvu krojačke radnice Fanike Canjeg, a zbog čega bi se ona onda bacila s trećeg kata bankarove kuće zajedno sa sedmomjesečnim djetetom, a što se svakako ne tiče Dalmatina kojem je glavna preokupacija saznati gdje je njegova želja dosad bila s pjesmom “Di Si Željo Dosad Bila” koja je u samo dva mjeseca prikupila 539.750 + 1 moj pregled na YouTubeu i čiji je CD uručen nikom drugom do Edu Sheeranu koji ga je vjerojatno odmah bacio, a gdje drugdje nego natrag u smeće, a što pak pokazuje da brojevi pogleda nisu istovremeno estetski ili neki drugi pokazatelj da nešto jest ili nije smeće i da čak i smeće može biti privlačno pa da ga se sluša i gleda u stotinama hiljada, kao onda kad je netko na divljem odlagalištu otpada ostavio replike Michelangelovih kipova autora bez imena kao što i ljubav nema ime u pjesmi “Ljubav bez imena” Nataše Reić ili u baladi “Balada Za Njega” pjevačice koja se zove Duška, a koje se ne sjećamo iz ovogodišnje televizijske emisije The Voice Hrvatska i koja je u samo nekoliko mjeseci između nastupa na televiziji i svoje blistave solo karijere koju su joj omogućili oni koji znaju što bi i kako ona trebala, prešla dalek i gotovo nemoguć put od ‘rokerske pjevačice’ do tipičnog hrvatskog estradnjaka, osvojivši nagradu publike na Večerima šibenske kancone, e samo da bi se netko sljedećeg jutra probudio uz direktivu da nagrada mora otići Mladenu Grdoviću i nitko pa ni ona sama nije trepnula ni okom i eto je sad s vjetrom u kosi u plavoj haljini kako širi ruke na nekom svjetioniku naše devastirane jadranske obale, snimljena kako se na mjestu vrti u krug iz perspektive objektiva jednog FPV drona i kulisom naše velebne bespravne gradnje dok iznad nje pak leti Vlado Kalember sa svojim srebrnim krilima i promuklim lelujavim glasom upozorava da “Opasno Je Ljubit Ženu” uz pratnju Rolling Stonesa iz sela Vučjak, navodno izmaštanog prema stvarnom predlošku sela Gornja Rijeka u Koprivničko – križevačkoj županiji gdje je Krleža onomad kratko boravio, a što je prvi puta 1923. godine u svojoj tiskari objavio koprivnički tisak Vinko Vošicki, a što je pak svakako podatak koji je možda, a možda i nije znao pokojni Oliver Dragojević koji se posthumno nalazi na prvom mjestu hrvatske Top40 liste s pjesmom “Vrime je”, odmah iznad drugoplasiranog Baby Lasagne u tom kolopletu shizofrene istovremene sadašnjosti i prošlosti nespojivih svjetova koju nadglasava rika “Lavice” Jelene Rozge dok živimo “Dan po Dan” uz Vannu i neprežaljenog Sergeja iz već spomenutog Voicea i milijardu ostalih likova ove naše ‘hrvatske rapsodije’ koji su se svi sjatili na Kraljevski sajam jedne kolovoske noći, Grše, Nina Badrić, tutnjava Parnog Valjka, kondukterka Franka, Hiljson Mandela, Silente i tišina, Ivica Sikirić Ićo kojeg nitko nije pozvao, ali se on sam pojavio pa su mu dopustili da ostane, Marija Magdalena lično, MPT, Igor Delač, Kiki Rahimovski, Kedžo, Vigor, Minea, Saša Lozar, gazda japica Tonči Huljić, Prljavo Kazalište s Hourom, Tony, Rišpet, Detour za koji se čini da je na ovo naše Kraljevo skrenuo greškom na detour, Tomislav Bralić, Mia Dimšić, Pavel, Feminnem, Vatra, Cambi, Ivana Kindl, Matija Cvek, Martin Voice, Crvena Jabuka, Luka Nižetić i Baruni, svi su tu, uz tamburaške zborove, panoramske orgulje, kumeka Šestinčana, pijanog kožara i njegove žene, malograđanina, gospodina prvog i drugog, purgarske gospe, mamicu, pekara, konobaricu i goste, cukerbrekera, kobasičara, slijepca i Janeza, sluge kod Pogrebnog zavoda za svečane pogrebe kojem je jedina zadaća da po završetku ove korumpirane i trule zabave pokopa hrvatski eter na mjestu njegovog posljednjeg počinka jer mu pomoći nema, Küss die Hand, ljubim ruke, servus, doviđenja ekscelenc, preporučujem se, moj naklon, auf Wiederseh’n, grüss dich Gott, adieu, sluga sam pokoran, illusrisime, moj najdublji nakon, laku noć!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
