Čovjek koji je po završetku studija stjecajem okolnosti došao u Zagreb i zaljubio se u njegovu jazz vibraciju zahvaljujući pokojnom Bošku Petroviću sinoć je na koncertu u Kazalištu Kerempuh izrazio svoje veliko zadovoljstvo što je opet među prijateljima.
Taj čovjek dakako je Donny McCaslin, jazz saksofonist koji je upisan u povijest kao glazbenik koji je svirao i učestvovao u kreiranju posljednje albuma Davida Bowieja „Blackstar“. U Zagrebu je sinoć nastupio sa svojim kvartetom u kojem su pored njega Jason Lindner na klavijaturama, Jonathan Maron na basu i Zach Danziger na bubnjevima.
„Kad sam prvi put došao u Zagreb ušao sam u tadašnji klub Boška Petrovića (BP Club, op.a.) i tamo je između ostalih Joe Pass svirao na sessionu. Iz kluba nisam izašao narednih sedam sati. Ni sam ne znam gdje i kod koga sam se probudio iduće jutro, ali jedino što i danas znam je da je to bilo nezaboravno iskustvo“, prepričao je s pozornice tako Donny McCaslin svoj prvi susret sa Zagrebom. To je izmamilo samo još jedan u nizu gromoglasnih aplauza sinoć u, do posljednjeg sjedala ispunjenog, Kazališta Kerempuh, što je u nekoliko navrata potaknulo McCaslina da izrazi svoje zadovoljstvo izuzetno toplim i prijateljskim prijemom publike.
Naime, kod tog prefiksa „prijateljski“ nema ništa nerealno napuhanog u ovom izvješću. McCaslin je njegovao prijateljstva s ljudima sa zagrebačke glazbene scene, između ostalih i s Draženom Kokanovićem, organizatorom sinoćnjeg koncerta koji je svojevremeno upravo preko tog jazz saksofonista kumovao i tome da klavijaturist Jason Lindner svira u pratećem sastavu Olivera Dragojevića na njegovom njujorškom koncertu u Carnegie Hallu. „Godinama ga već pokušavam dovesti na Zagreb Jazz Festival i konačno sam uspio“, rekao je sinoć Kokanović o McCaslinu u svojoj uvodnoj konferansi koja također nije mogla proći bez njegove humorističke zajedljivosti i provociranju publike u smislu: „Koliko puno sam ga platio, a koliko ste vi malo karata kupili“. No teško da mu to treba imalo zamjeriti. On je sinoć samo bio reality check i podsjetnik koliko smo mala i kulturno potkapacitirana sredina kad je u pitanju interes za jazz glazbom, konkretno vrhunskom jazz glazbom kojom godinama obasipa nekoliko gradova ove zemlje, često i na vlastitu poslovnu štetu.
Dakle, da je bolje, Donny McCaslin Quartet sinoć bi bez problema mogao nastupati i pred više stotina ljudi od onoliko koliko ih je pohodilo Kazalište Kerempuh, na koncu to bi možda bilo i bolje jer bio je to jazz koncert koji je svojim plesnim narativom definitivno bio pogodniji iskustvu da ga se doživi stojeći, a ne sjedeći. Bio bi to onda primjerice ekvivalent popularnosti koju ima domaći sastav Chui (čiji članovi nisu propustili sinoćni happening) koji je po svom osobnom priznanju prilično bio inspiriran upravo Donny McCaslin Quartetom. Jer kvartet je nosio vihor space psihodelije sa sobom, kao što je uranjao u igre s reggae narativom, pa čak i nabrijanim drum & bass izletima pored hommagea space rock i fusion eri.
To je jedan od onih jazz sastava čija glazba prvenstveno odjekuje stvarnošću melting pota kakav je jedan New York onomatopejski prenesena zvukom benda. Uzbudljivo iskustvo proživljavanja avangarde gdje i ono ‘klasično’ i tradicijsko iz duge i značajne povijesti jazza nikad nije u prvom planu kao matrica, ali je prisutna ona osnovna ideja jazza koja superiorno može korespondirati sa svakom modernošću u njenog nadogradnji i ponovnom čitanju.
U nastupu Donny McCaslin Quarteta kao da ništa nije bilo jazz, a opet je sve bilo jazz, čak i (u biti posebno i) pjesmi „Lazarus“ s „Blackstara“ koji su također sinoć izveli. McCaslin je zvukom svog saksofona posebno vičan dočarati atmosferu i izmjestiti glazbu i zvuk u neku sanjarsku, ili ako želite, filozofsku sferu. Naizgled nenametljiv, ali itekako prisutan kao najdivnija nadogradnja ‘kuće ritma i efekata’ koju su činili ostali članovi kvarteta. Nije nimalo čudno što se Bowie baš uz taj njegov sanjarski zvuk saksofona, koji kao da dolazi poput odjeka iz neke daljine, htio oprostiti od svijeta.
Bubnjar Zach Danziger je u smislu glasnoće izvedbe prkosio svim pravilima jazza – čovjek izuzetno tvrdog udarca, ali jednostavno je takav narativ moderne glazbe već desetljećima koja forsira dinamički Olimp glasnoće ritma. Možda nekim konzervativnijim poklonicima jazza preagresivno u samom startu sinoć kad je već prvim snažnim udarcem u snare dao svima do znanja da minuciozna nježnost ne stoji u opisu njegovog posla, ali u slici cijelog kvarteta njegova uloga je uklopljena upravo onakva kakva i treba biti uloga bubnjara u modernom avangardnom sastavu.
Za Jonathana Marona koristim ovu priliku kako bih napisao da se baš dugo vremena nisam zaljubio u nečiji način interpretacije i doživljavanja bas gitare kao što sam se zaljubio u njegov način sinoć. On je pak bio potpuna suprotnost Danzigeru. Čovjek nevjerojatne lakoće prstiju, predivno promišljenih solo izleta u kojima otvara osjećaj atmosferičnosti, posebno u igri s wah-wah pedalom kad se činilo da pokušava pronaći put do synthesizera kroz svoj četverožični instrument, a ne biti jazz basist spreman na gimnasticiranje prstiju pred publikom.
Koliko je Maron bio ritam premosnica između Danzigera i ostatka sastava, toliko je bio i svojevrsna produžene ruka Jasona Lindnera koji je neumorno šarafio potenciometre i efekte syntheva poput ludog znanstvenika koji traži frekvenciju s kojom će stupiti u kontakt s nekom izvanzemaljskom civilizacijom. A opet, cijeli Donny McCaslin Quartet kao da je bio odvažna posada neke svemirske letjelica koja se uputila u nepoznato bez obzira na posljedice ili na „ground control to…“ pozive upozorenja sa Zemlje. Bio je to svojevrsni „Planet Earth is blue and there is nothing I can do“ moment u kojem je harmonija bez riječi dočarala veliko plavetnilo svemirske nam kugle, ali i izbacila „blue(s)“ iz duše u tom danu koji je započeo i završio s kišom.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
