‘Doprinos popularnih radija urbanoj kulturi ravan je doprinosu Zdravka Mamića bontonu’

Prošlo je 11 godina od kada je labinski indie rock sastav u improviziranom studiju u Opatiji snimio svoju prvu pjesmu ‘Follow’ i time označio dan svog rođenja. Od tada se grupa tesala na koncertima po Evropi uključujuči i britanski otok, uz to i dalje se drži svojih kreativnih postulata i ne posustaja, a gdje su i što su danas probrinuo se saznati Anđelo Jurkas. Naravno prvo je trebalo nabaviti klinove za stavljanje Borjana Batagelja, vođe The Orange Stripsa na ‘The’ Raspelo.

The Orange Strips

Internet je bio i ostao ključan za širenje glasa o vama. Društvene mreže minus nekoliko godina i danas. Iz vaše perspektive?

Borjan Batagelj: Uh, nama se čini kako nismo ni blizu dovoljno, a kamo li na vrijeme iskoristili sve blagodati koje taj besplatni i najjači komunikacijski kanal na svijetu pruža. Danas je malo teže uhvatiti korak, jako je puno svega na webu, puno smeća ali i začuđujuće puno kvalitetnih, vrhunskih stvari. Ne postoji medij ni platforma na kojoj se mogu naći bolji, zanimljiviji i kvalitetniji sadržaji nego što je internet i društvene mreže. Kreatori contenta su mladi, motivirani, u koraku s vremenom, iskreni i nesebični – zato je budućnost isključivo online i mislimo da treba ozbiljno žaliti i čak se zabrinuti za ljude koji to do dana današnjega nisu prigrlili.

Mi ćemo se truditi i dalje koliko-toliko držati korak s novim trendovima u komunikaciji, promociji i dolasku do slušatelja i fanovske baze, koliko nam to vrijeme i znanje bude dopuštalo. Sada smo nekako u fazi kada nam je web jedini bitan, TV i radio su usputni a na tisak smo već i zaboravili.

Ispričajte molim vas ponešto highlightova i lowlightova s turneja i koncerata po Velikoj Britaniji?

Borjan Batagelj: U našim su glavama i dalje te dvije turneje po Otoku highlightovi naših života. Često se znamo pitati u kom bi smjeru sve išlo da smo ta savršena dva tjedna okusili kada smo bili nekoliko godina mlađi ili da smo imali nekoliko stotina funti više u džepu… Ne znamo kako bi uopće govorili o lowlightovima, jer svaki je moment vrijedan da se tetovira duboko u naše mozgove – od skretanja u suprotni smjer 5-tračne avenije u Glasgowu, šesterosatnog pljuska na M1, jednoznamenkastog broja posjetitelja giga u Leicesteru, najgorih kava ikada kušanih, parkirnih kazni zbog 3 minute iskrcavanja instrumenata ispred kluba, kasnovečernjeg povratka metroom iz predgrađa Londona gdje je jedino moguće besplatno parkirati kombi preko noći… Da se moramo odlučiti o koja dva tjedna naše karijere bi trebalo snimiti dokumentarac, odluka bi bila jako laka.

S današnje pozicije kada možete reći bar u nekoj mjeri been there done that, kolike su šanse hrvatskog benda koji pjeva na engleskom (pitkom i tečnom, nije zgorega naglasiti) za uspjeh u inozemstvu. Pritom pri uspjehu mislim dobiti repektabilnog izdavača, osigurati neki koncertni đir, marketinški i promotivni dio…

Borjan Batagelj: Za tako nešto definitivno se treba poklopiti sva sila faktora… Prvenstveno, bend treba biti kvalitetan, brutalno profesionalan i usviran i svakako zvukom i pojavom originalan. Neki od tih elemenata su u vrijeme naših boravaka u Engleskoj falili i samim Stripsima, a poslije su se pokazali ključni za pokušaj bilo kakvog proboja. Naravno, moraš biti dovoljno mlad i imati dovoljno malo životnih obveza, ogromnu količinu slobodnog vremena koju si spreman svu utući samo u taj jedan cilj, te nažalost i dovoljnu količinu novaca za kvalitetno napraviti taj prvi korak. Bez toga ipak ne ide. Jasno, najviše od svega treba sloga, zajedništvo i beskrajna vjera da je ono što radiš apsolutno najbolje što možeš dati od sebe, u svakoj sekundi.

I onda, kad sve to imaš – tek tada ulaziš u “bubanj”, tek tada se u sve upliće nepredvidiv, nepravedan i ključan faktor – sreća.

Najavljuje se novi album i nove epizode. Kada smo ranije pričali spika je bila da se vremenski krpate od ostalih poslova tj. da stvarate u slobodno vrijeme a ka glazba je makar najbitnija u životu nužno postavljena kao hobi. Kako je danas?

Borjan Batagelj: Hvala na pitanju, sve je još više otišlo u tom smjeru. Jesu li nas počele kočiti godine ili neke druge stvari ne znamo, ali slobodnog vremena je sve manje, novaca je – paradoksalno – također sve manje, znanje je (nažalost) sve veće pa vidimo da za neke stvari treba puno više truda, koncentracije i rada nego što smo to mislili prije 5-6 godina, a rezultat svega je da izbacujemo van samo stvari s kojima smo kao bend vrhunski zadovoljni, što ponekada graniči s ludošću, pogotovo kada vidiš kako svijet juri pored tebe zastrašujućom brzinom a novi klinci rasturaju zahvaljujući lako dostupnoj tehnologiji i nikada jačim komunikacijama. Borba se nastavlja, sada smo se polako počeli inatiti, što je dobro – zato očekujte od Stripsa puno, jako puno u sljedećih nekoliko godina. I tjerajte nas da to i ispunimo, hvala lijepo.

Jeste li ostali u istom članstvu i postavi? Koliko je s autorske strane potrebno da se nukelus benda ne mijenja?

Borjan Batagelj: Krajem godine navršava se deset godina kako smo u nepromijenjenom sastavu – danas uopće više ne možeš razmišljati da su The Orange Strips bilo tko drugi od ovih šest ljudi. Do kada to može trajati – nemamo pojma, možda još godinu-dvije, možda i do 2050. Ako se netko odluči na “penziju” i svojevoljan odlazak, to će vjerojatno biti u stilu rastanka Bill Berryja i REM-a, vjerojatno uz neki dobar roštilj i velike količine dobrog vina – neće nitko zbog takvog eventualnog scenarija razbiti hotelsku sobu i baciti televizor kroz prozor.

Autorski, također nije lako procijeniti što je “čije” u bilo kojoj od pjesama. Naravno da nakon desetak godina to više nije ni važno – u stvari nije ni bilo gotovo od samih početaka. Pjesma i bend su vrijednosno iznad preferenci svakog člana, ako pjesma pita da u njoj nema bubnja, akustične gitare ili klavira – nikome ni ne pada na pamet da se pobuni.

Pričajte molim Vas o planovima za budućnost i upoznavanju aktualnim materijalima.

Borjan Batagelj: “Deadlines” je naš drugi album, kao što se može zaključiti naziv je simptomatičan i ispunjen autoironijom – snimamo ga, dovršavamo, prekrajamo, miksamo, nadopunjujemo, pišemo i brišemo zadnje tri godine i napokon je u toj fazi da je većina pjesama u svom gotovom obliku dočekala svjetlo dana i da je on praktički vani, tek nekoliko sitnih zahvata u masteringu dijeli ga od “official” izlaska. Zajebana i problematična trudnoća kao i rizičan i dugotrajan porod ipak dobivaju svoj epilog u jednom nama, a nadam se i svima drugima, jako dragom i lijepom djetetu. Potrudit ćemo se da pred njime bude svijetla budućnost, ali vrlo uskoro skačemo u krevet i idemo raditi treće!

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X