Sinoć je održana Dora – hrvatska pjesma za pjesmu Eurovizije. Gledali smo…
Neizlječivi panker, za potrebe ovog teksta nazovimo ga C., susjed s kata ispod, redovito svraća otprilike između „Prognoze“ i „Teme dana“ da prokomentiramo aktualnu situaciju u državi i svijetu. Na dnevnom redu su uglavnom ključne teme za opstojnost društva, tipa „nema više dobrog punka“ ili „svi ovi festivali po Šibeniku su za kurac, a i nema više dobrog punka“.
Sinoć je došao taman kad su se na ekranu pojavili Duško, Fodor, Doris i ona četvrta čije ime bih sad trebao guglati.
C. je bio uznemiren: – Na šta nam ovo grad sliči, raskopali su Mariborsku, put prema Zablaću, cestu na Brodarici, i sad su radovi svuda stali. Niko ništa ne radi! Kao, biće gotovo do sezone, jer bitno da turistima ne smeta, a nas ko jebe. I koji kurac ti ovo gledaš?!
– Doru.
C.: – Daj, nemoj srat.
Kamera je s Houdekovog pulena i prošlogodišnjeg krilatog pobjednika Roka klizila do Milana Bandića u prvom redu dvorane „Marino Cvetković“ u Opatiji. Pa onda i do Ksenije Urličić. Ostale uzvanike nismo prepoznali.
C. se zainteresirao: – I šta tu sad bude?
C. ima malu kći i zadnje tri godine gleda samo crtiće. Prije toga je imao TV, ali nije imao antenu. Donedavno nije imao ni wi-fi, krao je moj.
– Biraju našeg predstavnika za Evroviziju.
C.: – Šta to još postoji?!
Sjeo je. Ništa tako moćno ne hipnotizira nezainteresiranog čovjeka kao televizijska kombinacija kiča i treša.
C.: – Šta znači ovo „jušto“?
Elis Lovrić izašla je prva na pozornicu. Guglali smo, pjeva na labinskoj čakavštini, a i lani je bila na Dori. Jušto znači „upravo, točno, baš“. Svake godine se pojavi nekoliko njih, ne samo u nas, koji žele prekopirati pobjednički nastup Ukrajinke Ruslane iz davne 2004. I upravo je Elis odabrala točno takav imidž, al’ nije joj baš upalilo.
Bojan Jambrošić zadržao nam je pažnju otprilike osam sekundi. Nemamo previše živaca za one koji misle da dramatičan ljubavni tekst mogu izvući nepostojećom karizmom. C. se zapitao zašto se mijenjaju cijevi za vodu po cijelom gradu. Šta ima veze da ove dosadašnje imaju preko 50 godina? Pa svi znaju da je dobro što su stare instalacije pomalo propusne, jer se tako u njima uvijek nakuplja više nove, svježe vode. Zaneseni tim zaključkom, u stvarni svijet smo se vratili tek na polovici nastupa mladog Edija Abazija. Pjevao je na engleskom. Zamislili smo pred njim žiri The Voicea koji bi na ovu izvedbu barem šest puta spomenuo kako se osjeća ta njegova emocija i kako ta jedinstvena energija jednostavno izlazi iz njega. Malo nam je pozlilo od te pomisli.
Red je došao na Zdenku Kovačiček, nju volimo.
C.: – Obukla se ko Flash Gordon…
– …koji je pojeo Janis Joplin.
Alen Vitasović i Matija Čerina izveli su nekakvu varijantu turbo-ča. Alen je drag momak, ali otkad je Željko Pervan genijalnom onomatopejom „trrrt“ opisao taj istarski melos, ne možemo to više ozbiljno shvatiti. Kao ni mlađahnu Đanu, koja je arhaičnu vokalno-vizualnu inspiraciju pronašla u Cher i Celine Dion.
– Čekaj, sad će ova Aklea…
C.: – Ko?!
– Aklea Neon jebote, bila je već dvaput u Azimutu.
C.: – Zašto ima ove biljke?
Aklei ćemo oprostiti što nam je pokušala podvaliti jeftini afrobeat i gramatičku nezgrapnost u nazivu pjesme Zovi ju mama“, a sve zbog stiha: „Sori što prekidam happy meal/Vrijeme u plamenu nije dril“. Nismo skužili što bi to značilo, ali nas je nasmijalo.
Nikola Marjanović koji je nekad pjevao u grupi Sane, nevjerojatno je uspješno usvojio najkarakterističniju moguću stage pozu. Okrenut je tijelom prema publici, lice namješteno na desni profil, glava i vrat izvinuti kao da gleda nekog u drugom redu loža, mikrofon ukoso od usta prema plafonu, a lijeva ruka ukočena prema dolje sa svih pet prstiju raširenih. Idealan kadar za neku „rock and roll forever“ majicu. Pokušavali smo to C. i ja izvesti pred ekranom, ali pas mi se uznemirio pa smo sjeli. Pjesmu smo propustili.
E, ali zato iduću nismo…
C.: – Ček, ček… Jel ovo on kaže: „Vrati se iz Irske, ceste su im skliske“?!
– Je, i kamate su niske.
C.: – Jel ovo neka zajebancija?
Da, uvijek se na Dori dođe do vrhunca susramlja. Lorenzo feat. Dino Purić & Reper iz sobe doveli su nas do tog trenutka i hvala im na tome. Nismo uzalud čekali. Ovo bi se moglo primiti u narodu, u početku kao ruganje, kasnije kao poštapalica, a za deset godina nitko više neće ni pamtiti odakle je ta narodna mudrost potekla. Vrati se iz Irske, ceste su im skliske.
Marin Jurić Čivro navukao je sako preko pidžame, nastavivši njegovati svoj već godinama nedefinirani žanr. Staromodna elektro-pop matrica i izraz lica „ja zapravo ne želim biti ovdje“. A izraz lica Lorene Bućan nas je, pak, u prvi mah podsjetio na ekspresiju Sandre Perković na suđenju Bandiću. Ali, bolja je od toga. Zapravo, za mene i C. je ona postala favorit, jer dogovorili smo se da za nekoga moramo glasati. Njezina „Drowning“ nam je nekako zvučala eurosongovski, kao nešto što bi moglo proći. Ne znam zašto, ali poslušao sam je opet jutros, nije jučer bio nitko bolji od nje.
C.: – Indiri još samo fali čekić pa da ko Thor zvizne po bini da sve ode u pičku materinu konačno.
Indira kao indira, energija i te stvari. Umalo da je kasnije nije pobijedila, možda je i trebala. Jure Brkljača nije trebao, koliko god da u Rotterdamu ne razumiju hrvatski, ne možemo im poslati stihove – bez tebe dan je loš, budi tu, hoću još.
O Coloniji s novom pjevačicom nećemo puno, samo ih molimo da nam objasne što im jušto znači ovo na videozidu iza njihovih leđa:
Mia Negovetić bila je okej, čak se od svih najviše približila prizvuku moderne pop-produkcije, tom svetom gralu za kojim svi autori glazbe na Dori uglavnom bezuspješno tragaju. Jedino što je, tko god je u njezinu timu, i dalje tretiraju kao djevojčicu. Pa samo je nešto sitno mlađa od Billie Eilish.
Damir Kedžo je nastupio zadnji s „Divljim vjetrom“. Predvidljivo, uvijek melodramatičan i uvijek u ništa.
C.: – Ne mogu više…
– Pa čekaj, sad je glasanje!
C.: – Koga briga. Ništa to ne valja, a nema više ni dobrog punka!
Šteta, jer propustio je kako je Bernarda Bobovečki iz The Voicea, tijekom popunjavanja programa, rasturila „Where Did You Sleep Last Night“. Ili se barem, nakon svog tog atakiranja na uši, tako činilo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
