Dora 2025. nakon preslušavanja pjesama – nerealno loše

The name of the game više nije besmisao, već kako pripremiti najbolje lazanje.

  

  

“Dora 2024 – vodič kroz besmisao” glasio je naslov prošlogodišnjeg teksta u kojem smo podrobno analizirali sve pjesme koje su ušle u hrvatsko natjecanje za Euroviziju, ustvrdivši pritom da je „besmisao the name of the game pa ostaje jedino pokušati ustanoviti tko je u tom besmislu najbesmisleniji ili barem tko taj besmisao najbolje fura u svoju besmislenu korist“ te da je tada rezervni Baby Lasagna i „Rim Tim Tagi Dim“ bio uvjerljivo najbolji kandidat.

Složit ćemo se da je samo mijena stalna (osim činjenice da je sve to skupa i dalje besmisleno) pa se u međuvremenu štošta i promijenilo. Baby Lasagna prošao je put od rezerve do svjetske senzacije, a mi smo dane uoči objavljivanja pjesama svih ovogodišnjih kandidata kratili izmišljajući razna proročanstva te pogađali koje su pjesme najbolje, bez da smo ih zapravo i čuli.

Možemo se mi šaliti koliko hoćemo, no besmisao je zaista i dalje jedna od vodećih zabava čovječanstva pa se i ove godine, htjeli si to priznati ili ne, sa stanovitim nestrpljenjem očekuje koga ćemo to odaslati u Europu i u svijet da nas predstavi svojom pjesmom i još jednom proslavi to „ime hrvatsko“, e ne bismo li se i ove godine mogli zabavljati besmislenim zabavama poput organiziranja dočeka našeg predstavnika na Trgu bana Josipa Jelačića i drugim zabavama koje vole Hrvati.

Sve je ove godine, međutim, ipak u sjeni Baby Lasagne koji medijski prostor guta čak i kad se piše o ovogodišnjoj Dori i već sada je sigurno da je većina kandidata učila na njegovom primjeru i ugledala se u tog našeg Napoleona, e ne bi li na njegovom primjeru smislila vlastitu ovogodišnju vojnu strategiju desanta na Doru, a s obzirom i da je ovih dana ministar gospodarstva Ante Šušnjara poput kakvog Napoelonovog suvremenika Marijana Antoaneta građanima poručio da „kod kuće kuhaju kruh“ ili „peku kiflice ako si ih ne mogu priuštiti u pekari“, the name of the game više nije besmisao, već kako pripremiti najbolje lazanje.

Recepata ima koliko i kandidata i svi su različiti pa valja kušati redom objavljivanja na službenom Dora YouTube kanalu, prije nego se na kraju odlučimo za najbolje i počastimo kolačima.

Marko Škugor – Šta da Boga molim ja

Prvi nam je na redu Marko Škugor koji je umjesto lazanja pripremio pašticadu i tako odmah na početku postao jedan od najpromašenijih kandidata. Taj naš „hrvatski Jose Carreras“ zamijesio je tako u svoje tijesto kamen, krš i maslinu i osim jela promašio i manifestaciju jer njegova pjesma ne da nije za Euroviziju, nego možda nije niti za Splitski festival na kojem će se nesumnjivo natjecati između 1. i 6. srpnja ove godine. Ako je umjesto Eurovizije zapravo ciljao na hrvatski eter, sve je napravio kako treba jer iz tog našeg etera pašticada ionako već teče u potocima.

Ananda – Lies Lay Cold

Sljedeća je Ananda koja je pak umjesto lazanja pripremila nekakvu zastarjelu šumsko – vilinsku baladu s elementima modernijeg popa (kad već u natjecanje nije dospio Illyricum) i ponekim produkcijskim „fintama“ posuđenih od Billie Eilish. U spotu nešto trči po nekakvoj šumi, lovi se za glavu, izgubljena je, hladno joj je poput laži koje oko nje leže jednako hladne, a na kraju se u „Hunger Games“ maniru domogne nekakvog luka i strijele prije nego se ekran zacrni, a mi se ne ostanemo pitati što se zapravo dogodilo. Osim što se radi o prilično neprepoznatljivoj i lako zaboravljivoj pjesmi, poučeni prošlogodišnjim iskustvima iz televizijskog prijenosa uživo, možemo izraziti iskrenu bojazan da bi njezine vokalne bravure na pozornici mogle zvučati grozno.

Teenah – Aurora

Malo je toga na ovome svijetu istinski strašno, a jedna od strašnijih je biti Nina Kraljić za siromašne koja pjeva, vjerovali ili ne, o aurori borealis i to u nekakvoj teško opisivoj chill – dance varijanti, dosežući pritom neprikosnovene vokalne visine koje i u kontroliranim studijskim uvjetima zvuče donekle upitno, a koje bi nam u velebnoj produkciji HRT – a toliko mogle piljiti mozak da će nam se pred očima zaista ukazati razne boje polarne svjetlosti uzrokovane oštećenjem određenih moždanih stanica, a zadnje što ćemo vidjeti prije nego padnemo u nesvijest su kiselo nasmiješena lica Barbare Kolar i Duška Ćurlića kako nam govore na koji bismo broj trebali poslati SMS poruku podrške. Na kraju je Teenah pribjegla i formuli čovjeka s dva glasa Jacquesa Houdeka pa umjesto s dva glasa pjeva i na dva jezika.

Swingers – Ful Kul (Full cool)

U nedavnoj predsjedničkoj debati jedan je od predsjedničkih kandidata u trenucima potpunog očaja zazivao Majku Božju, Isusa i Boga lično, čekajući da tortura u kojoj se našao uživo na televiziji pred gledateljstvom koje je brojčano vjerojatno jednako veliko kao i ono koje prati Doru, što prije prestane. Tako se osjećao i potpisnik ovih redova, pokušavajući preživjeti svih dvije minute i pedeset devet sekundi pjesme “Ful Kul (full cool)” koja na najgluplji mogući način „progovara“ o površnim internetskim trendovima s društvenih mreža stihovima kao što su „Čim ti otvoriš oči, novi pratitelj iskoči“ ili „Tik tok tvoj je uvijek in, a Instagram je uvijek seen“ ili „Hejtaš sve što nije trendi, voliš da te zovu Sendi“ što je stih koji yours truly naprosto ne razumije. To je samo dio neizdrživog horora zapakiranog u tobože simpatični celofan, a koji se sastoji od vokala koji zvuči kao da je snimljen u trenucima najgorih hemeroidnih bolova s glazbenom pozadinom koja bi valjda trebala biti nekakav razigrani starinski swing, ali, pogađate to nije, nego je ništa.

Natalli – Dom si srcu mom

Nismo još niti na trećini, a potpisnik ovih redova već zaziva Boga gotovo kao i Natalli koja pjesmu „Dom si srcu mom“ otvara stihovima „Kad se probudim, ja se Bogu pomolim“. Da sam jutros znao što me čeka u 14:00 sati kada su objavljene sve pjesme ovogodišnje Dore, možda bih se i ja po buđenju pomolio Bogu da me ipak natrag uspava ili da se ne probudim uopće jer ne postojati svakako je bolje od postojanja u kojem ti je posao slušati pjesme poput ove. Ako je opće poznato da uživanje duhanskih proizvoda skraćuje život za 7 minuta, ova pjesma koja traje 3 minute život mi je skratila za otprilike 30 godina što je samo još jedan razlog da zapalim novu cigaretu iz bojazni što će me snaći kada kliknem na link sljedeće pjesme.

Martha May – Running To The Light

S blagonaklonom cigaretom u ustima koja će me ubiti sporije nego što je to uspjelo Natalli u samo tri minute, hrabro sam kliknuo na link pjesme Marthe May „Running To The Light“. I eto Marthe May u nekoj gotičkoj haljini s Temu–a kako hoda splitskim ulicama, pruža ruku prema kameri, hoda po magistrali i to onako opasno s krive strane ceste, onda igra šah pa ruča s familijom pa je s frendicama u gradu pa onda hoda po nekakvom masliniku sve dok se naposljetku ne domogne mora prije nego što kamera švenka na zrakoplov Croatia Airlinesa, iako nikome pa ni redateljici spota Lauri Ani Zegura nije jasno zašto. Spot me toliko zbunio da mi je izgorjela cigareta ispala iz usta, a pjesmu nisam niti percipirao. Bio sam, odgovoran novinar kakav jesam, primoran sve to zato pogledati i poslušati još jednom, no spot me ponovno toliko frapirao da ponovno nisam čuo pjesmu. Desperate times call for desperate measures, pomislio sam pa sam ponovio postupak ugašenog monitora, ne bi li se napokon koncentrirao na pjesmu. Ipak, prizori iz spota u mom su izmučenom umu još bili toliko živi da sam ih vidio čak i na crnini računalnog ekrana, ponovno onesposobljen čuti pjesmu. Zato se moram ispričati jer vam o pjesmi “Running To The Light“ nažalost ne mogu napisati ništa, osim da zbog nje večeras vjerojatno neću moći zaspati, pitajući se kamo leti onaj zrakoplov Croatia Airlinesa…

Supersonic Trio – Animal

Taman kad su se stvari činile toliko nepopravljivo groznima da je čovjek sklon pomisliti kako gore ne može, eto ga AI spot grupe Supersonic Trio u kojem gledamo nekakvog križanca Hellboya i Darth Maula kako vezan okovima u nekom postapokaliptičnom cyberpunk Diablo paklu pjeva nešto o tome da je životinja. Znao sam da će na kraju sve završiti stihom Dražena Zečića “Pokidat ću lance sve“ pa da će Hellboy Maul poentirati spektakularno se oslobađajući svojih okova, no ustrajao sam i preživio. “Animal“ je nekakva, valjda, hard – sympho – soft – metal – rock pjesma koja ne da nije materijal za Euroviziju, nego je valjda od srama na svoj album ne bi uvrstile Divlje Jagode ili neki takav slični bend koji vječno svira na nekakvim motorijadama u Zrinskom Topolovcu.

LELEK – The Soul Of My Soul

I evo ga, LELEK koji se odmah trebao nazvati i JAUK jer je zaista godine 2025. nejasno kako nekome uopće i može pasti napamet napraviti dramatičnu cinematic pjesmu s refrenom koji se oslanja na nekakve tobožnje tradicionalne hrvatske napjeve. Svaki, ali svaki put se na Dori mora pojaviti barem netko tko koketira s nekakvim tradicionalnim hrvatskim napjevima, a LELEK još k tome koketira i s nečim što bi trebalo na trenutke zvučati kao uvodna špica za Jamesa Bonda, ali samo ako se taj James Bond zapravo zove „Jamezbudin“, a film je sniman u nekakvoj balkanskoj faveli u kojoj pretežito žive pripadnici određene nacionalne manjine koju iz politički korektnih razloga neću imenovati, ali ćete svi znati na koga mislim.

Filomena – Strong

Ako nisi Philomena Cunk, bolje da nisi nikakva Filomena.

NIPPLEPEOPLE – ZNAK

Jedno od najboljih imena za Euroviziju svakako imaju NIPPLEPEOPLE. U tom eurovizijskom grotlu dekadencije, „ljudi bradavice“, a koji se još k tome i maskiraju, bez problema će zagolicati maštu publike. Što se pak pjesme tiče, tipičan je to hrvatski pop kakav u nas postoji već niz godina i tek se poneka pjesma ponekad probije do etera i publike. „Znak“, nažalost, i nije baš jedna od tih pjesama jer je prilično mlaka, ravna i dosadnjikava. Je li loša? Nije. Tragična? Niti slučajno. Je li beskrvna baš kao što taj naš hrvatski pop uvijek i jest? Nažalost, da.

Jelena Radan – SALUT

Iskreno sam se iznenadio vidjevši Jelenu Radan na popisu ovogodišnjih kandidata za Doru. Najprije zato što se nikad ne bih kladio da je Jeleni Radan važno pojaviti se na takvom nekakvom natjecanju, niti da pretendira otići još dalje na natjecanje kao što je Eurovizija. Jelena Radan spada među vrsnije naše izvođače i nikad joj se nije imalo što zamjeriti, a ponajmanje kvaliteta izvedbe. Uostalom, netko tko je u posljednje vrijeme najpoznatiji upravo po tome što izvodi portugalski fado niti ne može biti manje nego vrstan muzičar. Koliko pak ima smisla da Hrvatska na Euroviziju pošalje predstavnicu koja pjeva na francuskom, pitanje je koje se odmah nameće i na koje je odgovor – nažalost i ne previše. Je li “SALUT“ najkvalitetnija od ovogodišnjih pjesama s uvjerljivo najboljom vokalnom izvedbom? Svakako. Je li to materijal za Euroviziju? Ako se sjetimo portugalskog pobjednika Salvadora Sobrala 2017. godine, mogla bi biti. Ako se sjetimo prošlogodišnjeg pobjednika ili našeg predstavnika koji je završio na drugom mjestu, nikako.

Matt Shaft – Welcome To The Circus

Načas se činilo da se malo lakše diše, no eto nam Matta Shafta. Matt Shaft svakako je od onih koji je pokušao nešto naučiti od našeg prošlogodišnjeg predstavnika, najočitije što se vizualne prezentacije tiče, a onda i one glazbene. Nažalost, pjesma je mlaka i neenergična, iako se nastoji prikazati upravo suprotnom, no kada bismo u ovom trenutku preslušavanja kandidata morali izdvojiti nekoga tko je „zagrizao“ u „evrovizijsko“, to bi uz sve svoje mane bio Matt Shaft.

Marko Bošnjak – Poison Cake

„Zagrizao“ je i Marko Bošnjak sa svojom otrovnom tortom koji je također itekako učio od Baby Lasagne, a pogriješio je samo u tome što se kandidirao vlastitim imenom i prezimenom. E sad smo već u domeni Eurosonga i uopće je nebitno gadi li se meni muzika poput ove ili ne. Ulozi su se povećali i sve se teže kladiti. Maloprije bih se kladio na Matta Shafta, a sad se definitivno kladim na Marka Bošnjaka. Ovo je pjesma koja se u svoje tri minute u potpunosti promjeni nekoliko puta. Iako počne lagano, počne odmah u glavu i s glazbom i s tekstom. U drugom času postane žestoka i opaka, u trećem smo već u predrefrenu koji je izrazito pametno konstruiran kao nekakva brojalica, e samo da bismo se u drugom trenu našli u jednostavnom, ali efektnom i nabrijanom refrenu nakon čega pjesma evoluira dalje i ne staje do samog kraja, mijenjajući se svakih desetak sekundi. Produkcijski je također najbolje odrađena, ima izvrsne dinamičke skokove, „hookove“, techno, začudni pomalo kabaretski break, pamtljiva je, zove na repeat… Sve je tu, tako se to radi. Što se mene tiče, 10 od 10.

Ogenj – Daj, daj

E sad je postalo zajebano. Kako ćeš se iz ovoga iskobeljati, Grobenski? Ajde sad, da te vidimo, di su ti muda? Ipak se tu radi o tvojim sugrađanima, ipak se od tebe očekuje da ih podržiš, napišeš nešto kao „KC/HC“, staviš link na svoj Facebook profil uz nekoliko onih vatrenih emojija, da „jednom u životu ne budeš Podravec pa da poguraš svoje Podravce sviđala ti se pjesma ili ne“, ipak su oni „naši“, ipak smo mi „si kak jen“, ipak se to od tebe očekuje, a posebno u jednom malom gradu u kojem se svi znaju, ipak je to lokal patriotizam…

Prvo, o lokal patriotizmu nećemo jer moj me lokal patriotizam i doveo do toga da svjesno i samovoljno zakoračim u kaljužu koju mnogi vole nazivati „sukobom interesa“ pa da se kao „kolega muzičar“ drznem pisati za jedan internetski magazin pop kulture koje je istodobno i o meni u više navrata pisao i više nego pohvalno, a na kojem sam se najviše posvetio upravo pisanju o svojoj lokalnoj sceni, posjetivši prošle godine gotovo sve koncerte koji su se u jedinom našem pravom klupskom i koncertnom prostoru uopće i održali, pronoseći tako glas o Koprivnici što je moguće dalje.

Međutim, ne radi se tu o nekakvim zaslugama niti hvastanju, ali ako me se pokušava „uloviti“ na udicu lokal patriotizma, ti koji bacaju mamac moraju znati da riba u ovo doba godine slabo grize. Na društvenim me se mrežama istovremeno u munjevito kratkom roku obavijestilo da „moji pobjeđuju“, a kad sam napisao da „ja tu nemam svoje“, jednako me se tako brzo proglasilo i izdajicom. Problem je u tome što Koprivničanci nisu „moji“ samo zato jer su se kao i ja rodili u prostoru omeđenom tablama na kojima piše „Koprivnica“ jer takva je vrsta automatizma rezervirana još samo za pražitke nekakvih kraljevskih obitelji, a takvih u Koprivnici gotovo da i nema. Još važnije, „moji“ su svi oni, a neovisno o geografskom položaju svog rođenja, koji poštuju sve ljude na ovome svijetu, njihova ljudska prava kao i prava da svatko svoj život živi onako kako hoće pa čak i ako je kojim nesretnim slučajem homoseksualac ili je sreću pronašao u takozvanoj istospolnoj zajednici. „Moji“ su, prema tome, svi oni koji su odgojeni na način da na ovome svijetu ne treba tolerirati bilo kakav oblik fašizma i da mu se treba oduprijeti uvijek i pod svaku cijenu. „Oni“ koji su u bilo kojem trenutku na bilo koji način iz bilo kojeg razloga odašiljali drugačiju poruku nisu i ne mogu biti „moji“.

Pitanje koje ovdje treba postaviti jest – bih li ja bio veći licemjer kada bih bezrezervno i nekritički favorizirao Ogenj samo zato jer su iz Koprivnice, kada su istovremeno neki od mojih najboljih prijatelja i ljudi s kojima život dijelim u tolikoj mjeri da sam ih spreman nazvati familijom i za njih se baciti u vatru, upravo homoseksualci, transrodne i druge LGBTQ osobe ili kada bih napravio suprotno?

Ogenju želim svu sreću i bilo bi možda i dobro da pobijede na ovogodišnjoj Dori pa da se otpute u Švicarsku, zemlju u kojoj je „homoseksualnost“ legalna i koja je 2022. godine legalizirala istospolne brakove referendumom na kojem se pozitivno izjasnilo čak 64 posto švicarskih građana te da tamo upoznaju prošlogodišnjeg nebinarnog pobjednika i objasne europskim i svjetskim medijima što je njihov član mislio kada je rekao da je voljeti osobu istog spola kao voljeti svoga psa, a da je posvajanje djece kod istospolnih parova kao da netko drugi udomi neku drugu životinju.

Ako je Ogenju suđeno da osvoje hrvatske i svjetske pozornice dok ću ja istovremeno ostati u svom sobičku, piskarajući nekakve tekstove za nekakav internetski portal, neka je.

Kao što je rekao Antonio Grgić u dokumentarcu “Svi smo mi Dudeki“ koji je premijeru imao sinoć na HRT–u: „Svi smo mi Dudeki, no nažalost nismo uvijek toliko hrabri da poput Dudeka ipak uvijek budemo ono što jesmo“.

Ja sam onaj koji jesam, a ako već moram biti i Dudek, onda ću biti Dudek do kraja, onaj kojem je „milejše pod svojom hruškom gladen biti neg se bogatstvo sveta imeti“.

Uostalom, da se poslužim evanđeljem po Mateju iz Biblije koja je, ako ja to tako odaberem, jednako „moja“ kao i „njihova“: Blagoslovljeni su koji gladuju i žeđaju pravde! Oni će se nasititi! Blagoslovljeni su koji su čista srca! Oni će Boga gledati. Blagoslovljeni su mirotvorci! Oni će se zvati sinovi Božji. Blagoslovljeni su koji trpe progonstvo zbog pravde. Njihovo je kraljevstvo nebesko. Svakome, prema tome, „njegovo“, nekome zlatno tele, drugome kraljevstvo nebesko.

Marin Jurić–Ćivro – Gorjelo je

Sad kad smo to, nadam se, riješili jednom za svagda, možemo mirno dalje. Ćivri je sve gorjelo pa je izgorjelo sve i to je otprilike to. Još jedan u nizu nekakvih slabokrvnih pop rock pjesmuljaka o kojima se nema bogzna što napisati.

Marko Tolja – Through the Dark

Evo ga, Marko Tolja, crno – bijel u boji. Iako su mi se ove godine uslišile molitve pa ne moram gledati i slušati vječno patničkog Kedžu koji ima poseban fetiš na Evroviziju, a još pogotovo nakon što je preživio veliku evrovizijsku nepravdu, evo mi Marka Tolje da zauzme njegovo mjesto pa da me gnjavi svojom crno – bijelom verzijom generičke pop baladne žalopojke kakva je dosadila već i bogu i vragu i prestala biti zanimljiva prije trideset godina. Očito uvijek imamo tog jednog koji toliko za nekim pati da više nema volje niti za boju pa hoda naprijed natrag, maše rukama, u nevjerici gleda u pod i u daljinu i drži se posrano kao Pale sam na svijetu i to još, a to me najviše boli, na lošem engleskom.

IVXN – Monopol

Ni IVXN nema volje za boju osim što za razliku od Marka Tolje pati na otvorenom prostoru, češće gleda u kameru, pjesma mu je nešto lošija od njegovog kolege, u jednom kadru drži krunicu, a unajmio je i dron ne bi li krajolik paškog lokaliteta na kojem je spot sniman što bolje došao do izražaja. Pjesma zvuči ko… ne znam… Doris Dragović ili nekaj takvo, stvarno nisam upućen i sad sam već prilično jadan i izmožden, a nismo još došli do kraja i moramo dalje i ovo fkt ima refren k’o “Marija Magdalena”, a ja sam osim boje u licu sad već izgubio i volju za poštivanjem pravopisa i standardni hrvatski književni jezik.

EoT – Bye, Bye, Bye

Blijed i polupismen, ne ostaje mi drugo nego poslušati EoT koji je isto zapel u vremenu i prostoru i isporučil nekaj kaj se u svom središnjem djelu trudi nasloniti na ono kaj je napravil Bejbi Lazanja, ali to sve nije ni blizu biločega vrijednog spomena. Nikad nisam podnosil ovakvu vrstu muzike, a to se nije promenilo ni do dana današnjeg i krajnje subjektivno mogu jedino reći da je pjesma bezveze.

Fenksta – Ekstra

Fenksta je u mom nedavnom zajebantskom tekstu o nepostojećem proročanstvu prema kojem još jedna rezerva iz Umaga uspijeva doći na Dori i pokazati se s najboljom pjesmom proglašen mojim osobnim favoritom. Proročanstvo se nažalost tek djelomično ispunilo jer iako je Fenksta zaista bio rezerva, iz Umaga je, a spletom okolnosti je uspio doći na Doru, pjesma mu nažalost nije evrovizijski materijal. Još me više žalosti i to što, iako nije nešto posebno krindž ili loša, nije niti bogzna kako zanimljiva pjesma žanra s obzirom na sve drugo što se ovih godina iz te branše objavilo u Hrvatskoj i svijetu. Žao mi je, ali ništa od toga. S druge strane, drago mi je što će anonimni Fenksta ovim svojim istupom ipak dobiti na medijskoj vidljivosti, a vjerojatno zaraditi i nešto fanova što će mu, nadam se, pomoći u daljnjoj karijeri.

Petar Brkljačić – KRAJ

Taman kad mi se u lice vratila boja i dar govora, Petar Brkljačić tome je stao na KRAJ. Ja zaista ne znam tko još misli da su ovakve pjesme dobre za bilo što, a najmanje Eurosong. Zaista mi nisu jasni ti silni producenti koji se nađu i osmisle ovakav stoput prožvakani neprobavljivi užas, uvjeravajući i sebe i izvođača da „ima odličnu pjesmu za Doru i Eurosong“ i da bi se svakako trebao prijaviti. „Zar ovo je kraj“ pita se Brkljačić. Ne, Petre, nije kraj, ostale su nam još četiri pjesme, drži se Petre, možemo mi to.

Irma – Enigma

Trudio sam se u ovom našem pregledu biti humorističan prvenstveno za vašu poslijepodnevnu razonodu, nadajući se da shvaćate da je malo što od ovoga ozbiljno odnosno da je većina toga besmislena kao i Dora i Eurosong. Međutim, kad me iz zvučnika napadne nešto kao Irmina „Enigma“ moj humor netragom nestane poput kakve enigme i vrlo ga je teško ponovno naći. Moj se humor, suočen s ovakvom jednom pjesmom, sakrije u najmračniji kutak svoje sobe i ne želi izaći sve dok mu ne obećam da se nema čega bojati, da Irma nije stvarna i da mu ne može nauditi. Lažem mu, naravno, jer Irma je itekako stvarna i može mu nauditi, no što drugo napraviti kad te humor tako plašljivo napusti? Treba mu ugoditi, ohrabriti ga i namamiti natrag jer bez humora je ovaj život samo jedna obična i dosadna enigma.

Magazin – AaAaA

AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAaaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaaaaaAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaAA AAAAAAaaaaaaAAAAAAAAAAAAaaaaaaaAAAAAAaaaaaaAAAAAAAAaaaAaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

laurokojapjeva – NPC

Colonia je očito neuništivi sindrom ovog društva. Svako toliko pojavi se neka nova Colonia koja nastoji kolonizirati eter na ovaj ili onaj način, ali uvijek nepogrešivo kao Colonia. Dapače, lead synth ove pjesme i zvuči kao neka pjesma Colonije ili koje se sad ne mogu sjetiti jer, pogađate, NIKAD NISAM SLUŠAO JEBENU COLONIU osim dok jednostavno nije bilo fizičkog načina da se izađe iz prostora u kojem je netko na zvučnike pustio Coloniu.

Luka Nižetić – Južina

Tko bi drugi mogao biti šećer na ovom gorkom kraju doli Luka Nižetić. Još nije ni proljeće, a evo ga u meni nemir. Mora da je od “Južine”. Luka Nižetić valjda bi prije umro, nego u svom životu napravio nešto što nema veze sa Splitom pa čak i ako to znači za fix ideju svoje pjesme uzeti nešto slično onome što je Severina napravila sa svojom štiklom. Rijetko me tko može uznemiriti kao lik i djelo Luke Nižetića i to baš uvijek i u bilo kojem obliku. Ja stvarno ne znam što je Nižetić s južinom naumio na bazelskim obroncima Alpa, ali bolje bi bilo da je, ako već mora pjevati o jednom od dalmatinskih vjetrova, pjevao o buri. Em bi u Baselu buru svi bolje razumjeli, em bi se od nje svima manje spavalo pa bi bili nešto budniji primijetiti koliko je ova pjesma užasna, nego što to mogu u polusnu uzrokovanom južinom.

Ja zaista, poštovane čitateljice i čitatelji, više ne mogu. Oprostite i ispričajte me, ali idem sad… treba mi jedna… južnjačka utjeha.