Bolest nije stala na put Đorđu Balaševiću da izvrši još jedan ritual ljubavi sa svojom predanom publikom u Zagrebu.
Dan poslije Božića, ili narodski Štefanje već tradicionalno je rezerviran za popularnu masovku s omiljenim novosadkim kantautorom Đorđem Balaševićem. No, ove godine je ista na trenutak čak i dovedena u pitanje nakon što je Đole pretrpio srčani udar, pa su mu liječnici sugerirali da malo stane na loptu i odmori. Ali, očito je potrebno više od infarkta da stane na put neizmjernoj ljubavi između Balaševića i njegove publike, pa su tako zakazani prosinački koncerti u Osijeku i Zagrebu održani prema planu.
Osobno ne mogu poreći utjecaj koji su na mene imali Đoletovi stihovi i glazba u formativnim godinama, a prve uspomene vezane za prekogranične odlaske upravo su mi one na njegove koncerte u Sloveniji u razdoblju kada u Hrvatskoj još nisu bili dobrodošli gosti iz istočnoga susjedstva. No, prošlo je od našeg posljednjeg susreta već više od petnaest godina i u međuvremenu sam izgubio osjećaj povezanosti s ovim izvođačem otjeran nekim čimbenicima koje nikad nisam sa sobom dovoljno razjasnio. Proganjan željom da napokon podvučem crtu i preispitam u čemu je stvar, a možda dodatno potaknut posljednjim (postoje kod Amera reči za to) “health scareom”, odlučio sam se zaputiti u zagrebačku Arenu i konačno razjasniti samom sebi volim li ja još uopće Balaševića ili ne.
I tako, Arena je puna do posljednjeg mjesta, tamburaši izlaze na scenu, a za njima ide Đole odjeven kao da je upravo došao iz ribolova i pjeva trideset pet godina staru “Slovensku” i cijelo megazdanje pjeva s njim i pjevam ja sa svima njima svaku riječ i neporeciv je osjećaj zajedništva koji se osjeća u ovoj gužvi koju čine bezbrojni pripadnici različitih generacija, svjetonazora i životnih stilova povezanih ljubavlju prema ovom ostarjelom pjevaču koji unatoč bolesti pjeva punim glasom, šarmira, valja fore, neke stare i neke nove te djeluje jednako raspoloženo kao i uvijek, začahuren u balončiću ljubavi koji ne mijenja formu, čini se, već stoljećima.
Osvješteniji prvoborci društvene i ine jednakosti, pogotovo mlađih generacija, otpilile bi Đoleta trenutno popularnom lakonskom odjebnicom “OK Boomer” zbog određenih stihova koje bi vrlo vjerojatno pročitale kao politički nekorektne, homofobne ili transfobne, mogli bi ga optužiti za objektivizaciju žena ili gore, premda se sada barem suzdržava od nekih posebno kontroverznih pjesama iz vlastitog kataloga. Iole vještiji apologet većinu ovih optužbi mogao bi lako otpuhati (neke s pravom, a neke ne), no svakako ostaje u najmanju ruku dvojbeno inzistiranje na materijalu poput jedne “Citron pesme”, koja ni glazbeno ni tekstualno ne predstavlja poseban uspjeh u bogatom repertoaru, a unatoč zafrkantskom tonu zvuči kao normalizacija prisile u odnosu u kojem “ljubav mora i da zaboli”.
Balašević pravi, punokrvni album nije snimio već gotovo dva desetljeća, a sudeći po novim pjesmama koje je sinoć izveo, “Mala vidra” i “Unikatna” i bolje mu je da od tih pjesama ne stvara albume. Zanimljivo je da je po broju pjesama uz album “Marim ja…” najzastupljeniji upravo “Dnevnik starog momka” iz davne 2001., a to se svakako može objasniti činjenicom da je trenutna postava pratećeg sastava podijeljenoga na tamburaški orkestar i (načelno) rock formaciju posebno pogodna za izvođenje glazbe s tog albuma, a koju bi se moglo opisati stihom iz jedne od novijih pjesama: “starogradske, turske, ruske pa madžarske…” Pritom se posebno ističu starogradske u stilu Zvonka Bogdana kojeg je Đole i s ljubavlju spomenuo na koncertu.
Neke pjesme posebno su dobro zaživjele aranžirane za ovakav sastav (“Buba Erdeljan” s doo-wop uvodom), neke manje dobro (“Olivera”), ali neupitno je da Balašević ima bend sastavljen od vrhunskih muzičara predvođen klaviristom profesorom Sašom Dujinom. Valja napomenuti i da je recentno preminulog viloinističkog virtuoza Ignaca Šena dostojno zamijenio šamanoliki Miroslav Jovančić koji je u više navrata bjesomičnim guđenjem izmamio ovacije publike.
Kao i svaki ritual, Balaševićev koncert ima određene obrasce koji se ponavljaju već desetljećima, pa će tako za vrijeme izvedbe “Neki novi klinci” pozornica biti zasuta plišanim zečevima iz publike. Bend je ovaj put odgovorio ispaljujući u znak zahvale majice iz topova. “Provincijalku” je Đole ovaj put posvetio pokojnom mladiću koji ga je prije petnaest ili više godina zamolio da u njegovo ime za vrijeme koncerta u Ledenoj zaprosi djevojku. “Vasu Ladačkog” u stih je otpjevala publika, naravno. A kao i svaki obred i ovaj ima svoj ritual otpuštanja, pa je ispoštovan i vjekovječni signal za spuštanje zavjese – izvedba pjesme “Odlazi cirkus” – i to posebno efektno na pozornici koja je uređena u cirkuskom stilu, s visećim ručama i ljuljačkama, šarena, svjetleća i šljašteća šatra na čijem mjestu nakon tri i pol sata svirke i priče ostaje tek okrugli trag.
Ako Balašević poživi još trideset godina i stane pred publiku, ništa se neće promijeniti. Tisuće ljudi pjevat će s njim te pretpotopne himne o ljubavi i boli te proživljavati zajedničku katarzu u svakom stihu. Mnogi će ga i dalje pokušavati bezuspješno kopirati jer jednostavno talent kakav je potreban za pisanje takvih pjesama nikada neće imati. Fina je to umjetnost prebirati riječima po jedinstvenom srcu milijuna ljudi i plesti po njegovim žicama tako da vječno rezoniraju, a ne zvuče patetično. A pritom tu publiku jednako čine oni kojima je dvadeset i oni od šezdeset. Koliko god se rado Đole obrecao na narodnjake, u njegovoj publici je jednako onih koji slušaju upravo takvu glazbu koliko i rokera. Ima tu i onih koji pripadaju isključivo njegovom vlastitom kultu i druga ih glazba ne zanima, ali ovaj pogrbljeni starac dodiruje sve. To je neosporiv talent kakav naprosto nijedan kantautor s ovih prostora još nije bio kadar ponoviti. I to mu treba priznati voljeli ga vi ili ne.
Što me opet dovodi do mog vlastitog pitanja – volim li ga još uvijek? To vam je kao kad, recimo, imate oca s kojim se ne slažete uvijek, kose vam se politički stavovi, ljuti vas i živcira. Ali onda, recimo na Štefanje, sjednete i zapjevate skupa i svaki put u jednom trenutku ostavite sve nesuglasice negdje iza sebe. I u tom trenutku to je ponovno ljubav.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
