‘Nekad je zaborav najupornije pamćenje, a uporno pamćenje samo mjera otpuštanja prošlosti’ – Đorđe Matić.
Imao sam poseban kofer za meni vrijedne albume i knjige te 1991. godine. Smatrao sam to jedinom vrijednom imovinom sa svojih tek navršenih 20. Sve ostalo materijalno bilo je u drugom planu – zamjenjivo, ako ‘sranje’ baš pogodi mene u sveopćem metežu. Jedina pravo osobna karta bio je taj kofer. Jedini dokaz da sam nekakvo humano misaono biće u vremenu kad je humanost i smislenost bila suspendirana. Kad sam, kao i mnogi drugi naučio što je Balkan, gdje ništa osim rata nije izvjesno.
Ovu misao da osim rata ništa nije izvjesno uzeo sam od Đorđa Matića, upravo iz romana „Niotkuda s ljubavlju“ koji me ekspresno uvukao u to vrijeme koje je satrlo našu tzv. ‘generaciju x’ (to ‘x’ u sebi nosi prokletu istinu otpisanosti – doslovne prekriženosti, nakon što smo kušali divote slobode koje nismo bili ni svjesni u desetljeću prije, tijekom tih mitskih osamdesetih).
„Niotkuda s ljubavlju“ kao da je i pisan za tu generaciju x, posljednju koja je sazrijevala bez interneta, onu koja je morala pamtiti priče i urbane legende i usmeno ih prenositi, jednako tako i dešifrirati poruke svojih heroja koji su se činili da to i jesu jer su i oni stasali na literaturi odvažnih. To je roman kakav bi očekivali od jednog Henryja Millera, Ernesta Hemingwaya ili Miroslava Krleže. Roman jakih tmastih premaza koji ne štedi emocije. Pisan rafiniranim stilom, ne samo literarno potkovanog autora koji kao da je odlučio pomalo zaboravljeno bogatstvo jezika razmetljivo čitatelju servirati poput raskošne trpeze, već čovjeka koji to bogatstvo crpi dokumentaristički iz cjelokupnog prostora od Vardara do Triglava.
Matić tu progovara kao pripadnik brojnih i atomiziranih ljudskih duša koje su se razletjele na sve strane nakon posljednje velike eksplozije balkanskog bureta baruta. Nije tu samo riječ o egzistencijalnom problemu, već nečem puno dubljem, onom što je i danas, 30 godina nakon te velike eksplozije i dalje svojevrsna tabu tema, a to je gubitak identiteta i to identiteta koji je bio vezan za jednu veliku ideju koja je krahirala s XX stoljećem.
Identitet je nedjeljiv od ega, bez kojeg čovjek ne može preživjeti. Gubitak identiteta je poseban oblik sužanjstva koji sa sobom nosi osjećaj trajne poniženosti i osjećaj manje vrijednosti zbog nepripadanja. A to nepripadanje rezultat je nacionalizma koji u svojoj isključivosti odbacuje sve drugačije vizure i dakako pojedince koji su zbog drukčijeg porijekla prisiljeni na egzil. Sve teorije individualizma u nacionalizmima su osuđene na propast jer nacionalizam donosi isključivost, kako fizičku, tako i psihološku.
„Niotkuda s ljubavlju“ je roman traženja identiteta, sazrijevanje jedne ideje kroz niz tumaranja od jedne zablude do druge, ujedno i isposnički put (nekad gotovo pun fundamentalno kršćanskog samoprijekora, iako autor ne dolazi iz tog miljea) i uviđaja vlastitih greški, te suplementarno prihvaćanje i shvaćanje drugih i drugačijih, kao i odgonetavanje povijesnih značajki egzistencije ljudi s i na balkanskom poluotoku i to po sistemu sažimanja šire slike kad je fizički odmak došao kao nužnost.
Nagon u želji za razumijevanjem u egzilu, i to onom vrstom kad čovjeku to treba samo od jedne jedine osobe, pojačava se nevjerojatnom snagom u traženju ljubavi. Ta čežnja je kod Matića fatamorgana koja se kristalizira nekad u najčvršći i jedini životni oslonac, motor koji gura dalje i dalje nedozvoljavajući potpunu slom u klonuću. Taj motor je lik Maše Koren, pa je „Niotkuda s ljubavlju“ punokrvni künstlerroman, i to one vrste kakvog dugo nije bilo na sceni. Maša Koren je Matiću isto ono što je za Jacka Londona u „Martinu Edenu“ bila Ruth Morse, ili pak lik Laure za Ivicu Kičmanovića u Kovačićevom romanu „U registraturi“, ali u obliku druge vrste nedostižnosti, tj. traganju, onako kako je redatelj Malik Bendjelloul tragao za Sixtom Rodriguezom. A kad se već spominje taj bard, tragao je Matić i za ‘balkanskim Rodriguezom“ u želji za razrješenjem od (vlastitog) ludila, jer, eto, izgleda da se ne može biti pripadnikom balkanske generacije x i ne potražiti njoj najznačajniju adresu u zemlji vjetrenjača i tulipana, onu gdje stanuje ‘naš Che’.
Roman čak u sebi i nosi elemente koji podsjećaju na Millerovu „Rakovu obratnicu“, ali ne u smislu oduzimanja ljudskog života, to nipošto, već je riječ o jednom predmetu koji nosi fundamentalno značenje u ponovnoj uspostavi identiteta glavnog lika. Bila ta situacija istinita ili plod mašte, Matić tim potezom uvodi deus ex machina narativ, ali onako kako se to radi u krimićima po principu: ‘Pištolj koji se pojavi u prvom kadru, na kraju će i opaliti’. S pozitivnim ili negativnim ishodom u slučaju „Niotkud s ljubavlju“, ovdje ipak ne treba otkriti.
Već sve dosad navedeno dovoljno je da se knjiga preporuči sa superlativima kao naličje jednog turobno hirovitog vremena koje se u ovim krajevima i dalje guši raznim ‘službenim slikama’, no postoji još jedan segment u kojem se Matić doima kao neprikosnoveni pripovjedač kad je u pitanju glazba.
U Panteonu svih onih koji su se hvatali u koštac ‘plesa o arhitekturi’, kako je jednom netko nepoznat primijetio, Đorđe Matić zauzima vrlo važno mjesto, jer „Niotkuda s ljubavlju“ uz sve predstavlja i fenomenalnu glazbenu studiju koja pokriva izuzetno široko polje moderne glazbe, kao i korijena te glazbe u folkloru, ali i klasičnoj glazbi. Primjerice, njegovo pisanje o glazbi Cheta Bakera, uključujući i posljednje trenutke života u amsterdamskom Hotel Prins Hendrik, predivan je narativ o samoj srži jazza, gotovo mini studija koja se edukativno preporuča svakom iole ozbiljnijem glazbeniku. No to nije sve. Pravi masterpiece predstavlja poglavlje sineastičnog dočaravanja jedne koncertne izvedbe koju vjerojatno niti jedan film ne bi mogao ispričati tako da vam poteku suze, što je se dogodilo autoru ovih redaka.
Stoga, ako treba pričati o stupovima moderne hrvatske književnosti, „Niotkud s ljubavlju“ se već sad utemeljuje kao nezaobilazan, jer kao što i njegov naslov upućuje; uhvati vas kao omiljena pjesma koju nakon toga više nikad ne možete izbaciti iz glave.
(Naklada Ljevak, 260 str., 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
