U prvoj epizodi Dnevne sobe, emisije u kojoj novinar Saša Kosanović razgovara sa svojim gostima iz javnog života, ugostili smo pisca, esejista, kritičara i pjesnika Đorđa Matića koji ovih dana promovira novu knjigu ‘Sve bila je muzika’.

Đorđe Matić je zahvalan sugovornik, čovjek koji u popularnoj kulturi pronalazi inspiraciju i piše o glazbi, književnosti i ljudima koji ih stvaraju na strastven način istovremeno i kritičara i obožavatelja, ostavljajući čitatelja prikovanog uz njegove tekstove čak i kada piše o ljudima i pojavama koje su opisivali mnogi prije njega, radeći to na drugačiji i zanimljiviji način.
U prvoj priči nove knjige u kojoj većinom piše s pogledom u prošlost i u jugoslavensku pop kulturu , kulture zemlje u kojoj se formirao, knjigu počinje pričom o besmrtnom Arsenu Dediću, zadržavajući ipak interes na Arsenovim albumima 90-ih: “Ja sam taj esej naslovio ‘O ironiji i strahu’, a mislim da je ovo drugo, potonje, uvjetovalo prvo. Arsen je, kako bih rekao… njegova glavna osobina je bila visoka liričnost, ali je uvijek bio autor koji se borio protiv ironijskog refleksa u sebi, to da se život ne uzme sasvim ozbiljno, da se stvari ne uzmu sasvim ozbiljno. To je u sebi pokušavao obuzdati. Zdenko Runjić koji je bio velemajstor ukusa publike, izjavio je jednom vrlo precizno da Arsen nikada nije imao veću popularnost upravo zato što je ironizirao, a publika to ne voli”.
Matić nam u Dnevnoj sobi priča o razlozima zbog kojih je na početku rata otišao u inozemstvo, skrasivši se u Nizozemskoj iz koje se godinama nakon rata vratio u Hrvatsku. Poput Matoševog Trubača sa Seine, Matić uvale svog djetinjstva promatra iz daljine, ne voleći ih zbog toga manje, ali zbog udaljenosti, pateći za njima još više: “Ja nisam sebi dozvolio da me gorčina pojede, jer ono što me na tom putu sačuvalo je upravo ta kulturalna popudbina koju sam nosio sa sobom. Zapamćene pjesme, zapamćene knjige, nije bilo kofera, nije bilo u tom smislu ništa. Sve što si nosio, nosio si ovdje. Mi smo kao generacija 90-ih što smo otišli, mi smo se vratili u vrijeme kraja tzv. Guttembergove generacija, kao što kaže McLoan, mi smo se vratili u usmenu književnost, mi smo pričali priče jedni drugima”.
Svoju priču Matić u Dnevnoj sobi nastavlja u intimnom tonu otkrivajući nam razloge zbog kojih svoje emocije nemilice troši pišući o svojim strastima i pop kulturi koja ga cijeli život pokreće i inspirira.
Otkrio nam je zašto kao roker pod zakletvom danas sluša klasičnu glazbu, zašto piše o najvećim imenima narodne muzike u zemlji koja je umrla u bratoubilačkom ratiu 90-ih, ne libeći se usporediti ondašnje glazbene velikane s današnjom ponudom na glazbenom tržištu. Čuli smo ponešto o nacionalnim kulturnim torovima u koje smo se dobrovoljno zatvorili, ali i pukotina u tom obrambenom štitu koji nam, na užas onih koji vole izolaciju, pune stadione i koncertne dvorane.
Kultura je porozna stvar, svjetska ili lokalna. Ti ne možeš postaviti granicu između… Možeš postaviti političku granicu, ali to putuje drugim putevima… ono što Francuzi zovu diseminacija kulture se drugačije događa, a ne tek danas kada pritiskom na dugme na internetu dobiješ što hoćes. Temelji te kulture su izmješani.
Matić nam je do kraja otkrio još dosta o sebi, otkrio nam je što misli o Thompsonovoj uspješnici “Ako ne znaš šta je bilo”, o tome kako je nastala pjesma “Bella ciao” i još puno lipih stvari koje ćete otkriti ako provirite u našu Dnevnu sobu.