Slušajući ‘Budem Budem’ imate dojam kako je pred vama soundtrack dokumentarca u kojem, primjerice, Michael Palin pokušava dočarati život u najzabačenijim kutevima naše planete.
Da nisam otprije znao kako izgledaju članovi Doringa, gledajući cover njihovog novog albuma „Budem Budem“ vjerojatno bih pomislio da su odnekud izvukli staru fotografiju nekog opičenog benda s kraja šezdesetih ili ranih sedamdesetih, tipa Mothers Of Invention ili Gong. Glazbeno čak i ne bih bio sasvim na krivom tragu jer je u ovih osam skladbi doista moguće prepoznati nasljeđe Franka Zappe i Daevida Allena iako je to samo djelić vrlo kompleksnog i eklektičnog mozaika u kojem važno mjesto zauzimaju i različiti oblici fuzija i nečega što se prilično preširoko naziva world musicom.
U otprilike godinu i pol dana, koliko je prošlo od prethodnog im studijskog izdanja „Gužva u svemiru“, Doringo su dosadašnji gitara-bas-bubanj format proširili dodavanjem saksofona, flaute i violine, preciznije rečeno osigurali im znatno veću ulogu u zvuku te Maka Murtića, Luciju Stanojević i Niku Bauman unaprijedili u punopravne članove grupe. Proširena postava njihova je muzikološka istraživanja podigla na još višu razinu, pri čemu su Murtićev saksofon i flauta koju uz njega svira i Nika na „Budem Budem“ prisutni i zastupljeni skoro kao gitara Dinka Čvorića. Na novom materijalu tako su me povremeno podsjetili na neke izgubljene predstavnike anatolijskog rocka sedamdesetih ili zambijske psych rock scene istoga desetljeća, provučene kroz filter jazz fuzija Johna McLaughlina i njegovih kultova Mahavishnu Orchestra i Shakti, kreativnog ludila Mothers Of Invention iz cca 1968. godine, Traffica Stevieja Winwooda, ali i tuzemnih im istomišljenika poput Makovog Truth ≠ Tribe, Igraloma ili nemanje.
Uvodni broj „Jakna od Teksasa“ starta funkoidnom temom na gitari i psihodeličnim uletima flaute, nakon čega saksofon sve to ‘jazzira’ i pretvara u jednu od fascinantnijih tema na albumu. Zappi su, pak, najbliže prišli u narednoj „Vikend u Jasmini“, u „Eshtafe“ i na nepravilnim ritmovima temeljenoj „Tepiskord“ u prvi plan je izbila međuigra Čvorića i gostujućeg gypsy swing gitarista Orjena Riđanovića, dok je „Zdravo za gotovo“ možda i najbolja stvar koju su dosad napravili. „Tri probe tjedno“ je od „Drabo Nuevo“ s prošle ploče naslijedila utjecaje Vještica i drugih projekata Srđana Sachera, a završna “Mekota”, koju potpisuje bubnjar Damir Mihaljević, ujedno je i najklasičnija jazz stvar ovdje, vođena intrigantnim suživotom violine i saksofona kojima se nešto kasnije, ne toliko efektno, priključuje flauta.
Doringo svoju glazbu dosta precizno nazivaju zemljopisnim rockom – slušajući “Budem Budem” stvarno imate dojam kako je pred vama soundtrack dokumentarca u kojem, primjerice, Michael Palin pokušava dočarati život u najzabačenijim kutevima naše planete. Dapače, i sama glazba na ovom albumu nerijetko je dovoljna da vas, barem u mislima, teleportira u neke daleke, još neistražene svjetove, a to nisu pokvarila ni naslanjanja na izvornu prog rock scenu i sastave poput Van Der Graaf Generator koja i dalje predstavljaju najslabiji dio njihove priče. Istini za volju, dopuštam i da je problem u meni pošto sam progresivni rock uvijek smatrao jednim od najvećih užasa u cjelokupnoj povijesti glazbe.
Ocjena: 9/10
(Hitchtone Music & Promotion, 2021.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.