Dugo očekivani nastup enigmatičnog L.A. dvojca Drab Majesty održan je sinoć u prepunom klubu Močvara, što je za bend napokon bila prilika da se upoznaju i sa hrvatskom publikom.

Iako bi se njihov zvuk mogao opisati brojnim etiketama, kao što su dream pop, synth pop, dark wave, njihov izričaj seže mnogo dalje te objedinjuje primjese puno šireg žanrovskog spektra. Glavna pokretačka snaga dua Andrew Clinco svoju glazbenu karijeru započinje kao bubnjar, no ritam sekcija mu ne daje prostora za skladanje, pa se Clicno prima gitare i okušava u samostalnom stvaralaštvu koje se uskoro pokazuje plodonosnim. Iako su glazbeni utjecaji na njegov rad donekle prepoznatjivi, Clicno u svemu pronalazi svoj, sada već prepoznatljiv koncept kojeg sam naziva “tragic wave”.
Koncert je započeo u točno predviđenih 9 sati navečer uz dimnu zavjesu i prigušena svjetla, čime nisu odstupili od uobičajenog scenskog nastupa. Andrew Clinco, aka Deb Demure je uveo publiku u njihovu tragic wave priču prebiranjem po žicama stvarajući svojevrsnu uvertiru iz koje nekako uvijek razaznajete početak stvari koja slijedi. Koncert je tako otvoren sa „Dot in the Sky” s “The Demonstration” albuma, melankoličnom ali vrlo plesnom numerom koja momentalno podiže već ionako uzavrelu atmosferu zagušljive dvorane.

Njihov nastup je uobičajeno uglavnom vrlo statičan, te ne posežu za dodatnim teatralnostima na pozornici, no glazbeni izričaj benda neizostavno prati i vrlo bizaran i osebujan image kojim personificiraju suštinu svog stvaralaštva; odričući se svog pravog identiteta prenose poruku o vanzemaljskim, mističnim i ezoteričnim idejama. Ubrzo nakon formiranja ovog solo projekta Clincu se pridružuje Mona D (Alex Nicolaou) na klavijaturama i vokalu, čiji doprinos u stvaralaštvu i nastupima podiže čitav projekt na jednu još ozbiljniju razinu.
Slijedi „Oxytocin” s albuma “Modern Mirror” koja je upravo jedan od primera Moninog stvaralaštva. Iako je njihova prisutnost na pozornici statična, plesni ritam podiže temperaturu za još koji stupanj, a momci nastavljaju u živahnom ritmu s “Foreign Eyes”; iznenađujući ali dobrodošao odabir sa samog početka ovog Clincovog projekta, a koji je kasnije uvršten na kompilaciju “Completely Careless (2012 – 2015)”. Plesni ritam nastavljaju sa hitom “Ellipsis” koji evocira synth pop eru osamdesetih, no kontrastno moderne tematike; pjesma obrađuje fenomen alijenacije kroz modernu tehnologiju i društvene medije.

Slijede sporiji melaknolični “Long Division” i “Cold Souls”, te se atmosfera ponovo podiže s “Kissing the Ground”. S „”Too Soon to Tell” i svojevrsnim sentišem “Not Just a Name” polako se bliži i kraj ovog, sasvim sigurno, jednog od najboljih koncerata Drab Majesty koje sam bila u prilici pogledati.
Kada Andrew poseže za akustičnom gitarom jasno je da je vrijeme za njihov noviji hit na tragu shoegazea “The Skin and the Glove” sa posljednjeg EP uratka “An Object In Motion”, a za koji je posebno znakovita suradnja sa Rachel Goswell iz grupe Slowdive. Evidentno je da je Clinco u svom izričaju svojevrsni filter i katalizator mnogih glazbenih pravaca, a njegov posebni senzibilitet prijemčiv za okušavanje u raznim vodama, od popa, dark wavea i shoegazea do punka i psihodelije.
Dok nastup logično završavaju sa najrecentnijim materijalom, za bis se ipak čuva “39 By Design” sa albuma “The Demnostration” koji je i označio proboj Drab Majesty na širu scenu i omogućio im zasluženu popularnost. Iako uvijek besprijekorni nastup dvojca, moram istaknuti da je zagrebački koncert nadmašio očekivanja, ne samo u smislu izvedbe i set liste, već i posjećenosti. Prepuna Močvara dokaz je da Drab Majesty zasluženo glase za jedan od trenutno najboljih bendova ovog žanra. Stoga ih vrijedi u Zagrebu vidjeti ponovo.