Pionirsko mjesto u povijesti hrvatskog rocka Mlinarec je kao glavni autor i najistaknutiji član Grupe 220 osvojio samim faktom da je bila riječ o prvom rock izvođaču u SFRJ kojem je uspjelo objaviti dugosvirajuću ploču.
Prva tri Mlinarčeva samostalna albuma, „A ti se ne daj“ (1971.) – koji je, nota bene drugi (!) rock album u Jugoslaviji – „Pjesme s planine“ (1972.) i „Rođenje“ (1975.), mogu se retrospektivno ocijeniti svojevrsnom, razmjerno sumornom trilogijom senzibilnog, tjeskobnog, introspektivnog poete koji traga za svojim mjestom u svijetu što ga okružuje, isprva objavljujući ogorčenost i smetenost postojećim stanjem koje ga malne dovodi do očaja („A ti se ne daj“), bježeći zatim iz vreve gradske, civilizirane stvarnosti u planinsku osamu gdje će srediti misli („Pjesme s planine“), a potom i iz nezgodne sadašnjosti u prošlost kako bi ondje potražio još poneki odgovor („Rođenje“). Od nervoznog, dešperatnog izraza raskoraka sa realitetom u „Pop pjevaču“, prvoj pjesmi s „A ti se ne daj“, do smirene objave povratka u „Povratku“, posljednjoj pjevanoj pjesmi s „Rođenja“, podebljanoj instrumentalnom kodom „Tema iz Pozdrava“, ovaj je individualac prošao dvostruki put samospoznaje i meditacije (fizičko, geografsko i duhovno, vremensko odvajanje od zadane mu sredine) da bi se vratio „ponovo rođen“.
Uvijek oboružan baladesknim pjesmama akustično-kantautorskog tipa, sporijeg ili umjerenog tempa, u glazbenom je smislu prešao put od koketiranja s tvrđim, katkad oponašateljski klišejiziranim (blues, boogie, hard) rockom a la, recimo, Status Quo na „A ti se ne daj“ („Pop pjevač“, „Moje lađe“, „Ja sam feniks“, „Bar dok si tu“), gdje su osnovu pratećeg sastava činili gitarist Husein Hasanefendić, bubnjar Piko Stančić i basist Nenad Zubak, tada tinejdžeri (!) puni mladalačkog adrenalina i želje za dokazivanjem, do pronalaženja smirenijeg zvuka i maštovitijih finesa na „Rođenju“ na kojem se udružio s jazzu usmjerenom ekipom čiju su jezgru činili klavijaturist Neven Frangeš, basist Davor Rocco i bubnjar Dragan Brčić, mlaci skloni lepršanju oko ritma i melodije i uključivanju neodsviranog u dojam, što Mlinarčeve pjesme nije uočljivo izmijenilo, ali ih je, razumljivo, premazalo drugom, finijom, mekšom, čišćom i melodioznijom nijansom od one koju su nudili „tvrdi“ i „prljavi“ rokeri, naklonjeniji združenom „bubanju“ energije. Kroz obje inačice provlačio se dašak simfa i progresive, ponekad one pretencioznije i ispraznije, ponekad one inventivnije i sadržajnije, na tragu, npr. Crosbyja, Stillsa & Nasha (& Younga), Traffica ili Grateful Deada.
Album „A ti se ne daj“ u produkciji Frana Potočnjaka, obilježen nadahnutim sudjelovanjem starog kolege iz Grupe 220, klavijaturista (i flautista) Branimira Lamberta Živkovića, u „Pop pjevaču“ donosi Mlinarčev stihotvorni gaf karijere, bolno nespretno oblikovanje riječi “glavni” u “(postade) glavan”, samo zato da bi se rimovalo sa “slavan”. Stvarni biseri albuma su pak doorsovski („The End“) obojena prerada „Grada“ iz repertoara Grupe 220, s dobrim razlogom lišena naivnog središnjeg recitativa i prozračno melodična, naglašeno akustična naslovna “A ti se ne daj”. Potonja dotiče šlager podjednako onome kako ga je na svojim prvim, tad još nesmiljenim albumima (!), doticao Tom Waits, a ta, moguće tekstualna parafraza neodoljivo šarmantnog sladunjavog hita “Que Sera, Sera (Whatever Will Be, Will Be)“ Doris Day iz 1956. ili pak (njime nadahnutoga?) klasika Beatlesa “Let It Be” iz 1970., također je gotovo kičerski sladunjav, ali ugodno srcedrapateljan, višeznačan (što prevaguje – utješno ohrabrenje u prvom planu ili implicitna konstatacija da je život tek velika nevolja koju nekako valja svladati?) laid back sentiš u kojem otac savjetuje sina kako se nositi s nedaćama. Čudo da tako potentan materijal nitko kasnije nije odjenuo u lahkoglazbeno ruho natopljeno šećernim gudačkim aranžmanom.
Album “Pjesme s planine” započinje jednim od Mlinarčevih najviših dometa uopće, neobičnom, sanjivom, intrigantno zagonetnom ljubavnom “Noćnom pticom”, pjevanom u ženskom licu, u kojem nakon briljantno jednostavnog i jezgrovitog stiha “samoću mrzim, volim tebe” ona dodaje “al’ sinoć sam s drugim bila”. Izvedena u srednjem tempu, u relaksiranoj međusobnoj sprezi instrumenata, kao i instrumentalnog dijela s vokalom, gdje jedni kao da vuku naprijed, dok drugi usporavaju, s ritam sekcijom (bas i bubanj ponovno sviraju Zubak i Stančić) što uz pratnju akustične gitare marljivo, ali bez žurbe grabi prema cilju poput veselih, odlučnih patuljaka, preko čega se, poput štralova sunca kroz guste krošnje ili poput žubora živahnog potočića povremeno rasipa nenametljiva električna gitara (gitaristi su Mlinarec i Jadranko Budić), vrhunski je primjerak onoga što je u Mlinarca možda najbolje i najspecifičnije – pjesme koja je i u zvuku i u tekstu istovremeno sjetna i vedra, osunčana i zamagljena, optimistična i pesimistična, melankolična i poletna, jasna i nejasna.
Vrhunski je zgoditak i “Trebao sam, ali nisam”, kao neka krajnje stidljiva i nesigurna, iskrenom povjerljivošću otpjevana, preko instrumenata jedva prevaljena bossa nova koja bi, da samo malo uspori – stala. Nenametljivo sočne električne orgulje (Srećko Zubak), jecavim zvučnim efektima izobličena gitara i decentno osjećajan gitaristički solo predivno zaokružuju ovu, recimo, samoprijekornu tužbalicu s temom čitljivom iz naslova, koji, pak, asocira na buduću “Bi mogo da mogu” (“…ja bi znao da znam”) Darka Rundeka s Haustorova albuma “Tajni grad” (1988.), a daljnji nas asocijativni domino vodi do uočavanja možda posve slučajne, ali svakako zamjetne sličnosti između Mlinarčeva i Rundekova (i kolege mu Srđana Sachera) učestalog romantično-nostalgičnog poetskog bježanja u daleke krajeve stvarnog ili metaforičkog juga, gdje je život (možda) bolji. “Trebao sam, ali nisam” k tome je još jedan sjajan prilog diskretno psihodeličnom odsječku Mlinarčeva stvaralaštva, započetog na „Našim danima“ s “Prolazi jesen”, “Negdje postoji netko” i “Gradom”, a nastavljenom na „A ti se ne daj“ u „Izgleda ostat ćeš sam“ i novoj inačici „Grada“. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
