Pionirsko mjesto u povijesti hrvatskog rocka Mlinarec je kao glavni autor i najistaknutiji član Grupe 220 osvojio samim faktom da je bila riječ o prvom rock izvođaču u SFRJ kojem je uspjelo objaviti dugosvirajuću ploču.
Ako i nema neku pojedinačno iznimno upečatljivu pjesmu kao što su je imali prethodnici, album “Rođenje” se u pogledu atmosfere i tonaliteta doima najuravnoteženijom, a u tematskom određenju – dosljedna okrenutost prošlosti – najfokusiranijom cjelinom u Mlinarčevu dotadašnjem samostalnom opusu. Mada producent nije potpisan, riječ je i o dotad najzaokruženije produciranom albumu, ponajprije u smislu skladnog stapanja vokala s glazbom od koje je pjevačev glas prethodno bio pomalo nezgodno odvojen. U priču će se, u nekoliko pjesama, uključiti i sintesajzer (Frangeš i Mlinarec), ne kao supstitut nekog drugog glazbala, nego, kako valja, kao bojač lebdećeg ugođaja svojim specifičnim mogućnostima, a čak će tri pjesme ostati bez bubnjarskog „uzemljenja“.
Ostatak Mlinarčeva opusa bit će bitno lepršaviji od dotadašnjeg i u glazbenom i u tekstualnom pogledu. Sljedeća dva albuma “Negdje postoji netko” (1977.) i “Sve je u redu” (1978.) u općem će dojmu nositi prozračna akustična gitara, a dva naredna, pod utjecajem novovalnog poleta nastali “Tako lako” (1979.) i “Sabrano” (1980.), u nadahnutoj produkciji Mlinarca i Tinnieja Varge, resit će živost, iskričavost i jednostavna, razigrana dinamika svojstvena ranijim danima rocka, prije no što su u nj uplivale ideje o razradi osnovice razvedeni(ji)m glazbenim istraživanjima koja će u svojim najjalovijim izdancima dovesti do ispraznih i sterilnih zakutaka simfo-rocka u ekstremnom obliku.
Iako u Mlinarčevu glazbenom djelu neće manjkati starih pitanja i kritičkih pogleda vezanih uz smisao društva, života i svijeta (“Gdje je istina?”, “Zelen k’o zelena trava”, „Ovce“, „Trkalište“), kao ni tema o bijegu na drugo mjesto, na kojem je sve ljepše, a to će, dakako biti južni krajevi (“Jedrenjak”, “Caracas”) ili naprosto u svijet snova i mašte (“Jedrenjak), niti onih o prolaznosti i vječnim mijenama (“Polja”), on više neće dopustiti da ga nezadovoljstvo uznemiri, zbuni i paralizira. U tekstove će se uvući humor i duhovitost (makar i ironična), koji nedvojbeno označavaju izraz barem nekakvog zadovoljstva (mada ironija nije mjesto nepomućene sreće), mentalnog zdravlja i slobode, a čvršći spoj s realnošću i svakodnevicom potvrdit će i dotad nepostojeće uključivanje ovozemaljskih pojmova i situacija (“Zelen ko’ zelena trava”, „Glas s broja 514 913“, „Penzioneri“, „Ne brini doktore“).
Prvorazredni dometi albuma „Negdje postoji netko“, u Frangešovoj produkciji, naslovna su pjesma, „Caracas“ i „Zelen ko zelena trava“. Prva, izvučena iz kajdanke Grupe 220, i ovdje je ostala sjetna mješavina tužbalice i nadalice, no dok je u izvornoj, intimistički tihoj inačici ostavljala dojam dobronamjernog, ali nesigurnog i pomalo neuvjerljivog samozavaravanja, tek sugestije mogućnosti, ovdje je prevedena u razmjerno (ne posve) samouvjeren iskaz čovjeka podosta sigurnog u to što govori, jer je to i sam doživio. Polaganje pjesme na slojeve akustičnih gitara, s daškom ritmova bližih ekvatoru – kakvi će nešto kasnije zasjati u “Caracasu” – što se skladno nadopunjuju i grabe naprijed, izaziva osjećaj eterično bajkovite ugode, slobode i svojevrsnog optimizma, čemu bez dvojbe doprinose „vjetrovit“, ambijentalno-new ageovski sintesajzerski preljev i lišenost bubnjarske podloge.
Mlinarčev najplesniji broj i najveći hit samostalne karijere, latino ugođen “Caracas”, maštovit je let preko oceana, u toplinu juga, među vesele ljude što se sa zadovoljstvom gube u plesnom zanosu. “Mladost je opojno slatka,” ustvrdit će u jednom od svojih najuspjelijih stihova.
“Zelen k’o zelena trava” donosi prvi put u Mlinarčevom dotadašnjem opusu (gledano diskografskom kronologijom) spominjanje banalija svagdana kao što su pitanje večernjeg obroka, gladi, kupovanja mlijeka i pola kruha. Ovdje se, također prvi put u Mlinarčevoj pjesmi, javljaju sleng i humor, potonji u obliku ironično-skeptično-ciničnih zapažanja o prevazi materijalnog nad duhovnim u svakodnevnom životu, tj. o totemizaciji novca (“važna je lova, lova do krova”). S čvrstim sidrištem u konkretnim dnevnim potrebama, Mlinarec i ovdje opet utopijski sanjari o drukčijem, jednostavnijem, boljem, slobodnijem, manje stresnom načinu življenja (“živjeti od zraka bilo bi sjajno, živjeti u zraku, poput slobodnih ptica”) izvan neshvatljivo i načelno neprihvatljivo, ali praktički neizbježnog, pošemerenog i izvitoperenog društva (“svijet je poludio, nosi se krinka, licima klaunova nije potrebna šminka/i sanjari bježe od vlastitih snova”). Ponovno bez bubnja, pjesma srednjeg tempa glazbeno počiva na odnosu akustične gitare i čvrstog, tamnog klavira (Frangeš) koji može podsjetiti na ono čime će kasnije, katkad, snažno igrati Nick Cave i njegovo društvo, s „pritajenim“ Roccovim basom koji se uočljivije oglasi na strateški dobro odabranim mjestima, a rugalačka je intonacija podebljana je pomalo izobličenim bezbrižnim fućkanjem.
Preostale četiri pjesme, poletno-sumorna „Gdje je istina“ te završno smirenje što se tečno pretapa iz dramatično-sanjivo-humornog „Jedrenjaka“, preko ambijentalnih „Polja“ do razliveno bibavog instrumentala „Cvrkuta ptica“ lijepo zaokružuju jedan od Mlinarčevih dugosvirajućih vrhunaca. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
