Pionirsko mjesto u povijesti hrvatskog rocka Mlinarec je kao glavni autor i najistaknutiji član Grupe 220 osvojio samim faktom da je bila riječ o prvom rock izvođaču u SFRJ kojem je uspjelo objaviti dugosvirajuću ploču.
Na albumu “Sve je u redu” (produkcija Frangeš i Mlinarec) sviračkoj se jezgri Mlinarca, Frangeša i Rocca pridružuju bubnjar Peco Petej i gitarist Vedran Božić čiji će profinjeni rokerski duh općem dojmu dati čvršći štih, a cjelina će se učiniti ravnomjerno uravnoteženom između električnog i akustičnog tona. Kako veli Božić, u studio su namjerno ušli bez aranžmana, ne bi li se improvizacijskim postupkom dobio svježiji rezultat. Dylanovski eksperiment je uspio – u sviračkom pogledu „Sve je u redu“ nesumnjivo zrači osobitim šarmom. Tematski i tekstualno to je Mlinarčev dotad najgradskiji LP (što nije vrijednosna odrednica), budući da podosta pjesama nosi okus konkretnog smještaja u grad i bavljenja situacijama gradske arome koje se nerijetko opisuju vrlo konkretno. Glazbeni i tekstualni utjecaj novog vala?
Tematsko područje i autorsku vizuru „Zelene trave“ s prethodnika, ovdje dopunjuju zajedljive i crnohumorno duhovite, mada ne i ogorčene „Mora da sam bio mlad“, „Svi sve znaju“ i „Glas s broja 514 913“, dok će vedriju i opušteniju inačicu zapažanja o aspektima urbanog života s kraja 20. stoljeća donijeti „Penzioneri“ i „Ne brini doktore“, potonji s posebno nadahnutim Božićevim gitarističkim umecima, sve iz reda najmlinarčevskijih pjesama, onih u kojima je njegov autorsko izvođački nerv izražen najspecifičnije i najosebujnije. „Prašnjav prostor“, pak, „Cirkus“ i „Cesta“, sve visokodometna ostvarenja, snatrenja su o zakonitostima života i sudbine kroz metafore kazališta, cirkusa i ceste, glazbeno povezanija s prijašnjim opusom.
Snimljen u Švedskoj, mahom s ekipom švedskih glazbenika, „Tako lako“ izvrsno započinje prštavim i poletnim, prvorazrednim uštekavanjem u novovalna stremljenja stihovno sjajnom naslovnom pjesmom o novoj sretnoj i trajnoj ljubavi, nošenom zaigranom električnom gitarom (Tinnie Varga, Eduard Matešić). Na nju se fino nadovezuje dojmljivi „Stranac“, dobrodušno nostalgična priča o bivšoj ljubavi, ostvarena u sporijem tempu, ali u sličnom duhu, da bi atmosferska nit bila prekinuta okretanjem tradicionalnije meditativnom hipi-prog Mlinarcu u na krivo mjesto postavljenom instrumentalu „Jezera“. Ostalim pjesmama, među kojima se osobitim ugođajem izdvajaju „Vjetar s juga“ i „Nostalgija“ ne bi bilo teško naći mjesta na ranijim albumima, tu je i jedan povratak nesretnom ozračju banalnog „ludog rocka“ a la Status Quo („Prijatelj“), a cjelina je nemalo obojena utjecajem gitarističkih zamisli Marka Knopflera koji je s Dire Straitsima netom osvojio svijet.
Više-manje isto švedsko društvo stoji i iza neobičnog pothvata „Sabrano“. Zarazno energičan album sastavljen od vlastitih starih pjesama inspirirano preodjevenih u novo ruho, Mlinarčev je vrstan prilog mahom briljantnom uskakanju najdičnijih ovdašnjih veterana u vlak novog vala koji im je, posve očito, osvježio razloge za pjesmu. Jesu li pjesme na „Sabranom“ bolje ili lošije od izvornika? Ni jedno, ni drugo – podjednako su odlične na drugi način, izvedene iz drugog kuta i pod drugim osvjetljenjem, bez gubljenja srži i temeljnog duha. Kao ni „Doživjeti stotu“ Bijelog dugmeta, „Izlog jeftinih slatkiša“ Buldožera ili „Vruće igre“ Parnog valjka, „Sabrano“ nipošto ne zvuči poput tek pomodnog karijerističkog poteza unezvijerenog sredovječnog glazbenika, već se ravnopravno uklapa u zvučnu sliku tog najkreativnijeg i najkvalitetnijeg razdoblja pop-rocka u nas. Ponovno značajno obojen Knopflerovim zvukom, „novi val“ „Sabranoga“ manje nalikuje onom energičnih junoša što revolucionarno žele promijeniti svijet, pa makar tek naučili svirati, a više onom generacijski mu, iskustvom i vještinom bližih „starih mačaka“ poput, primjerice, Nicka Lowea ili Grahama Parkera koji su u globalnim razmjerima činili manje vidljivu, ali itekako bitnu, kvalitativno prvoklasnu novovalnu liniju.
Pod okriljem Varge i švedske ekipe nastaje i sinti-popom natopljeno „Pomaknuto“ (1983.) o kojem se nema reći puno više od toga da i danas, baš kao i u vrijeme objave, ostavlja razočaravajući dojam posve nenadahnutog podbačaja. Najbolja pjesma s „Pomaknutog“ (koja bi li to bila?) slabija je od najlošije s bilo kojeg prethodnog Mlinarčeva albuma. Posve prikladno bezličnosti albuma, njegov omot donosi fotografiju Mlinarca „bez crta lica“.
Izdanje „Kolekcija“ nesumnjivo bi ponudilo zaokruženiju sliku kada bi uključilo i Mlinarčev „zakašnjeli“ posljednji album „Analog“ (FV Založba, 1994.), kakav god on bio, zatim „rasute“ pjesme poput „Domovine“, „Kaj god bluesa“, originalne inačice „Trkališta“, „I tako prolaze dani“ i „Mračnog doba“ iz televizijske serije „Nepokoreni grad“, „Skladišta tišine“ s albuma „Pop festival Ljubljana ’72“, „Djeteta zvijezda“ s albuma „Randevu s muzikom“, „Sjećanja“ s albuma „CRO War Rock“ te suradnji s Miljenkom Galićem („Marjan Express“), s Arsenom Dedićem („Čistim svoj život“), s grupom Le Cinema („Osmijeh“, „Mora da sam bio mlad“). Zašto ne i glazbe za kazalište, film i tv pa i Mlinarčevih pjesama u izvedbama drugih, primjerice Arsena Dedića („Prolazi jesen“), Gabi Novak („Kad ostaviš južne strane“), Parnog Valjka („Uvijek kad ostanem sam“), Prve ljubavi („Osmijeh“), Diega Bariosa Rossa („Caracas“ na španjolskom) i Cili Patrola („Caracas“ na slovenskom) te DVD/CD-a „Osmijeh: Koncert Boogaloo 19092005.“ (Croatia Records, 2006.).
No ovakvo kakvo jest, izdanje „Kolekcija“ doista je reprezentativno, a svakako valja posebno pohvaliti to što su izvorni ovici LP-a vjerno replicirani u umanjenom formatu (na poleđini ovitka „A ti se ne daj“ ostavljen je popis pjesama u pogrešnom redoslijedu), a suradnici pregledno navedeni u popratnoj knjižici (gotovo knjizi) koja sadrži podosta fotografija i osebujan bonus draguljčić – podugačak, duhovit, opušten i evokativan Mlinarčev autobiografski osvrt na početke karijere. Ne tražimo, stoga, dlaku u jajetu.
Nimalo nevažno, štoviše s masnim uskličnikom valja naglasiti da se ovaj lijepo i luksuzno osmišljen i izveden paketić s opusom velikana ovdašnje rock scene prodaje po cijeni od (doista samo) 100 kuna!
Ocjene:
Kolekcija (Croatia Records, 2011.): 10/10
Pojedinačni albumi:
A ti se ne daj (1971.): 8/10
Pjesme s planine (1972.): 8/10
Rođenje (1975.): 8/10
Negdje postoji netko (1977.): 9/10
Sve je u redu (1978.): 9/10
Tako lako (1979.): 8/10
Sabrano (1980.): 9/10
Pomaknuto (1983): 2/10
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
