‘Očekivali ste romansu? Dobit ćete je,’ veli nam pretkraj ‘Drakule’ glumac Matevž Biber i potom, uz pomoć banane, polovice grejpa, dvije jagode (maline?) i ananasa, izvede brzinsku repliku tipičnog prizora iz porno filma, izmjenično glumeći sve četiri uloge, dvije muške i dvije ženske. Tzv. komično rasterećenje.
„Očekivali ste krv? Dobit ćete je.“ U završnom aktu, svo se devetero glumaca, uglavnom posve goli, valjaju na podu, u mješavini zemlje i umjetne krvi.
Nadahnuta motivima romana „Drakula“ (1897) irskog pisca Brama Stokera (1847-1912), predstava u režiji vojvođanskog Mađara Andrása Urbána (1970), u dramaturškoj obradi Kate Gyarmati, ostvarena kao međunarodna koprodukcija slovenske Drame SNG Maribor, hrvatskog Zagrebačkog kazališta mladih i talijanskog Fondazione Teatro Due di Parma, s rečenim se romanom spaja tek kritičkim čitanjem središnjeg motiva u kojem je Stoker glavnog junaka Vlada Tepesa, nečovječnog transilvanijskog okrutnika iz 15. st., postavio kao zavodljivog, seksi ubojicu.
Fabula, karakteri, odnosi među likovima u ovom kazališnom „Drakuli“ ne postoje. Posrijedi je niz zvučno, vizualno i kontekstualno agresivnih pokretnih slika što igraju na šok, provokaciju, uznemirivanje, a koje nedvosmisleno, tekstualno izravno, radnjom nimalo suptilnim metaforama, svrdlaju o tome kako nam – puku – Crkva, vlada, korporacije i bogataši neprestano piju krv, a mi na to pristajemo, što svojevoljno, što iz nemoći. Ili, kako se mnogo puta u predstavi kaže, i pokazuje, „jebu nas“, pri čemu seksualni čin nije fizičko sjedinjenje u užitku, nego grubo, bezdušno silovanje.
Dramskih dijaloga nema. Glumci – Matevž Biber, Mia Biondić, Dado Ćosić, Jurij Drevenšek, Davide Gagliardini, Edvin Liverić, Gian Marco Pellechia, Nika Rozman, Lucija Šerbedžija – uglavnom viču, skandiraju, parolaše, ječe, kukaju, zapomažu, neprestano u dinamično koreografiranoj akciji organiziranoj u svojevrstan kaos (koreografkinja Anikó Kiss), mahom posve ili djelomično obnaženi, u donjem rublju, običnom, bijelom (kostimografkinja Doris Kristić), uznojeni, umrljani (maskerka Mirjana Djordjević), poniženi, no ne i obezvoljeni.
Sedamdesetak minuta predstave – svojevrsnog performansa u kojem je, piše Urban u popratnoj bilješci, prisutnost glumca na sceni osmišljena kroz dramsku prizmu – što se odigrava na crnini de facto prazne pozornice (scenograf Marko Japelj) kojom vladaju sjene i bijelo svjetlo (András Urbán, Tomaž Bezjak), na podlozi neumornog pumpanja potmulo prijeteće glazbe Irene Popović prožete balkanskim melosom – na sceni će u glumačkim rukama zaguditi gusle i šargija jer, unatoč prizivanju „slučaja Guantanamo“, posrijedi je ponajprije balkanska vampirologija – prolazi brzo, uz neprestano nove inačice šokantne atrakcije, energično nam i grčevito čekičajući ono što zapravo znamo, no što ipak nije zgorega čuti iznova i iznova. Bez okolišanja, zašto ne?
Opetovani vapaj upozorenja jest dobrodošao, a koliki mu je u ovom slučaju domet, tko će znati. Bolje vikati, makar i na kazališnoj pozornici, nego šutjeti.
(ZKM, Zagreb, 26. rujna 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
