‘Očekivali ste romansu? Dobit ćete je,’ veli nam pretkraj ‘Drakule’ glumac Matevž Biber i potom, uz pomoć banane, polovice grejpa, dvije jagode (maline?) i ananasa, izvede brzinsku repliku tipičnog prizora iz porno filma, izmjenično glumeći sve četiri uloge, dvije muške i dvije ženske. Tzv. komično rasterećenje.
„Očekivali ste krv? Dobit ćete je.“ U završnom aktu, svo se devetero glumaca, uglavnom posve goli, valjaju na podu, u mješavini zemlje i umjetne krvi.
Nadahnuta motivima romana „Drakula“ (1897) irskog pisca Brama Stokera (1847-1912), predstava u režiji vojvođanskog Mađara Andrása Urbána (1970), u dramaturškoj obradi Kate Gyarmati, ostvarena kao međunarodna koprodukcija slovenske Drame SNG Maribor, hrvatskog Zagrebačkog kazališta mladih i talijanskog Fondazione Teatro Due di Parma, s rečenim se romanom spaja tek kritičkim čitanjem središnjeg motiva u kojem je Stoker glavnog junaka Vlada Tepesa, nečovječnog transilvanijskog okrutnika iz 15. st., postavio kao zavodljivog, seksi ubojicu.
Fabula, karakteri, odnosi među likovima u ovom kazališnom „Drakuli“ ne postoje. Posrijedi je niz zvučno, vizualno i kontekstualno agresivnih pokretnih slika što igraju na šok, provokaciju, uznemirivanje, a koje nedvosmisleno, tekstualno izravno, radnjom nimalo suptilnim metaforama, svrdlaju o tome kako nam – puku – Crkva, vlada, korporacije i bogataši neprestano piju krv, a mi na to pristajemo, što svojevoljno, što iz nemoći. Ili, kako se mnogo puta u predstavi kaže, i pokazuje, „jebu nas“, pri čemu seksualni čin nije fizičko sjedinjenje u užitku, nego grubo, bezdušno silovanje.
Dramskih dijaloga nema. Glumci – Matevž Biber, Mia Biondić, Dado Ćosić, Jurij Drevenšek, Davide Gagliardini, Edvin Liverić, Gian Marco Pellechia, Nika Rozman, Lucija Šerbedžija – uglavnom viču, skandiraju, parolaše, ječe, kukaju, zapomažu, neprestano u dinamično koreografiranoj akciji organiziranoj u svojevrstan kaos (koreografkinja Anikó Kiss), mahom posve ili djelomično obnaženi, u donjem rublju, običnom, bijelom (kostimografkinja Doris Kristić), uznojeni, umrljani (maskerka Mirjana Djordjević), poniženi, no ne i obezvoljeni.
Sedamdesetak minuta predstave – svojevrsnog performansa u kojem je, piše Urban u popratnoj bilješci, prisutnost glumca na sceni osmišljena kroz dramsku prizmu – što se odigrava na crnini de facto prazne pozornice (scenograf Marko Japelj) kojom vladaju sjene i bijelo svjetlo (András Urbán, Tomaž Bezjak), na podlozi neumornog pumpanja potmulo prijeteće glazbe Irene Popović prožete balkanskim melosom – na sceni će u glumačkim rukama zaguditi gusle i šargija jer, unatoč prizivanju „slučaja Guantanamo“, posrijedi je ponajprije balkanska vampirologija – prolazi brzo, uz neprestano nove inačice šokantne atrakcije, energično nam i grčevito čekičajući ono što zapravo znamo, no što ipak nije zgorega čuti iznova i iznova. Bez okolišanja, zašto ne?
Opetovani vapaj upozorenja jest dobrodošao, a koliki mu je u ovom slučaju domet, tko će znati. Bolje vikati, makar i na kazališnoj pozornici, nego šutjeti.
(ZKM, Zagreb, 26. rujna 2015.)