Dropkick Murphys ‘This Machine Still Kills Fascists’ – Woodyjevo nasljeđe

Dropkick Murphys Woodyjevim tekstovima donose sirovu energiju radničke klase i zvuče sasvim iskreno pjevajući himne iz pera čovjeka koji nije među nama već više od pola stoljeća.

Dropkick Murphys “This Machine Still Kills Fascists”

Keltski punk pokazuje se kao žanr s prilično ograničenim rasponom oružja i očito je u takvom bendu potrebni imati genijalnog autora poput Shanea MacGowana i sjajne glazbenike širokog spektra interesa poput njegovih Poguesa kako bi se ostvarila jedna izvanredna karijera unutar njegovih granica. U suprotnom stvari postaju ustajale, vječni motivi se ponavljaju, a glazba postaje impotentna. Kao dokaz toj tezi dovoljno je priložiti najnoviji album Flogging Molly “Anthem” koji je objavljen prije manje od mjesec dana.

Za razliku od ekipe Davea Kinga, njihovi parnjaci iz Massachusettsa, Dropkick Murphys, odbili su se zakopati u žanrovsku žabokrečinu iz koje su dosad uspješno izvlačili pokoji punokrvni hit poput “I’m Shipping Up to Boston” koja je slavno uvrštna u film “Departed” 2006. kojim je Martin Scorsese osvojio svoj prvi Oscar ili pak “Rose Tattoo” koja vjerojatno i danas odzvanja iz gotovo svakog irskog puba u koji možete uletjeti. Znali su izvući i pokoji odličan album poput primjerice “The Meanest of Times” iz 2007., ali češće su im na tom polju rezultati bili prosječni.

Kako bi se malo trgnuli, možda se malo izazvali i izvukli iz zone ugode, ovo veselo društvo predvođeno Kenom Caseyjem za novu ploču dalo si je malo drugačiji zadatak. Otputovali su, naime, u Tulsu u Oklahomi, rodno mjesto velikog folk pjevača Woodyja Guthrieja, čovjeka koji je svojim stilom i političkim stavovima uvelike izmijenio sliku američke popularne glazbe nadahnuvši cijele generacije izvođača i udahnuvši inspiraciju vjerojatno najvažnijem američkom kantautoru, Bobu Dylanu, koji je svoju prvu objavljenu autorsku pjesmu posvetio upravo svom idolu Guthrieju.

Woody je iza sebe ostavio cijela brda rukopisa, tone pjesama koje nikad nisu snimljene, gomile tekstova koji nisu uglazbljeni i stotine ideja koje nisu realizirane. Nekoliko je već albuma snimljeno na osnovu te građe, a među njima se možda posebno ističu dva izdanja “Memaid Avenue” koje su snimili britanski kantautor Billy Bragg i slavni alt-country sastav Wilco, stoga se ne može reći da su Dropkick Murphys izmislili toplu vodu posezanjem za neiskorištenim stihovima Woodyja Guthrieja, ali u svakom slučaju su iznjedrili album koji se ističe kvalitetom unutar njihovoga kataloga.

Caseyjev bend slavan je po svojim izraženim antifašističkim stavovima, kao i po konfrontacijama frontmena s publikom ako bi u njoj nanjušio svoje političke protivnike poput onih iz tabora bivšeg predsjednika Donalda Trumpa. Ne čudi stoga činjenica da su upravo oni posegli za pjesmaricom ljevičara koji je pjevao hvalospjeve sindikatima, a na gitaru si je napisao da je stroj za ubijanje fašista, odakle dolazi i naziv ovog albuma.

Dropkick Murphys Woodyjevim tekstovima donose sirovu energiju radničke klase i zvuče sasvim iskreno pjevajući himne iz pera čovjeka koji nije među nama već više od pola stoljeća. Na svakom koraku su se mogli poskliznuti, ali njihova uvjerenost u poruku starog folk proroka osigurala je da album zvuči svježe i iskreno, a sam bend bolje nego što je zvučao godinama. Ploču otvara mračna akustična balada o robiji “Two 6’s Upside Down” nakon koje slijedi dvostruki punk rock udarac koji čine “Talking Jukebox” i “Ten Times More” na kojoj vokal prate samo perkusije i usna harmonika. Premda je izvorno snimljena samo kao info traka, bend je na njoj iz minimalističkog ambijenta postigao energiju jaču od bilo čega drugog na ploči, pa ju je odlučio na koncu i zadržati u tom obliku.

Energija splašnjava na klasičnom duetu “Never Git Drunk No More”, ali će se ubrzo vratiti s “All You Fonies” i “The Last One”. Zvuk će katkad više podsjećati na Guthrieja ili Dylana, dok će u drugim slučajevima naginjati Poguesima ili Shaneovoj žešćoj ekipi iz The Popes, a u “Cadillac, Cadillac” kao da namiguju The Clashu, odnosno Vinceu Tayloru i njegovim Playboysima od kojih je ekipa Joea Strummera posudila “Brand New Caddilac” s “London Calling”. Premda nije svaka pjesma s albuma jednako uspješna, više je onih boljih nego slabijih, a sam album, premda daleko od remek-djela, ostat će upamćen kao iznenađujuće pozitivno iskustvo.

Još jedna poslastica ostavljena je za sam kraj i pjesmu “Dig a Hole” u kojoj čujemo i glas samoga Guthrieja koji se obraća Adolfu Hitleru, da bi Casey i ekipa preuzeli klasični Woodyjev narativ obračuna s fašistima i priveli kraju album koji će im biti prilično teško nadmašiti. Dobra vijest svima koji dijele ovo mišljenje jest i ta da su Murphys iz svog očijukanja s Guthriejem iscrpili dovoljno nadahnuća za čak dvije ploče i da će drugi dio te priče biti objavljen već iduće godine. Dotad, “This Machine Still Kills Fascists” je dobar album od benda od kojeg smo navikli i na slabije.

Ocjena: 7/10

(Dummy Luck Music, 2022.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X