Dropkick Murphys u Tvornici – preživljavanje onih tjelesno najspremnijih

Zagreb je dugo čekao i konačno dočekao. Plivajući kontra stigmatizma „tko čeka taj se zajebe čekajući“, Tvornica se sinoć Murphysima predstavila kao rasprodana, emocijama nabijena i nerazvodnjenom pivom zalivena.

Dropkick Murphys u Tvornici kulture (Foto: Tomislav Sporiš)

Napokon. Zašto napokon? Frustrirajući čimbenik posljednjih godina upravo su neutemeljene priče kvartovskih lovaca u mutnom koji su među određenom, lako – zapaljivom studentskom populacijom znali pravilno izartikulirati neutemeljene informacije o dolasku Dropkick Murphysa u Zagreb. Uvijek su promotori koncerta bili Mate, Jure i Šime, a ekipa je uvijek takve vijesti i pušila.

Primjerice, vrlo živo je kolala „ideja“ o Murphysima u SC-u prije dvije godine, vjerojatno pod utjecajem sad već kultnog koncerta Flogging Mollya na istoj „zemljici“. Neki su bili čak toliko drogirano-optimistični da su Dropkickse gurali i u Mediku. Eto tako bi se periodično javljala i širila vijest, a onda bi umirala i ponovno se rađala, a mladi i naivni punksi koji trebaju odraditi prve početne gigove osjećali bi se kao da je Grinch ukrao Božić.

E pa gospodo u takvim su dobrodošlim razdraganim uvjetima sinoć prašili Dropkick Murphys nakon što je Šank?! prilično pošteno i rutinski, kao predgrupa, odradio svoju dozu Oi! distorzije kombiniranu s tu i tamo kojim Heinekenom na pozornici. U svibnju su bili predgrupa Cock Sparreru, jučer su se u toj ulozi regenerirali pred Murphysima, a u okvirima hrvatske punk scene dijeliti backstage sa Ken Caseyem ili Colinom McFaullom nije mala stvar, pogotovo zabavljajući se mišlju da Oi i street punk bendovi u Hrvatskoj danas iskaču iz paštete.

No, da li je pretjerano i presubjektivno govoriti o Murphysima kao o definitivnom „must have“ koncertu ako ne u čitavoj godini, a ono u ovom koncertnom kvartalu? Sve je započelo kad je Scruffy Wallace zapuhao je u svoj bagpipe, epicentar podija počeo je sa skandiranjem, znoj je kapao s instalacija bespomoćne klime kad su Murphysi odvalili s koncertno nestandardnom „Your Spirits Alive“. U okvirima folklora samog početka Casey se zahvalio zagrebačkoj publici na strpljenju tokom godina, a ekonomski upućen Scruffy i na masnih 190 odnosno 210 kuna koliko je karta koštala u pretprodaji, odnosno na ulazu.

Međusobno preispitivanje snaga što benda, što publike odužilo se do prvih taktova „Worker’s Song“, a tektonske ploče ispod Tvornice generalno su plesale sat vremena i 25 minuta onako kako je to htio umorni bendžo Jeffa DaRose. Negdje sredinom koncerta aktivirala se baklja, nismo mogli disati, fahrenheiti su lebdjeli koji metar iznad glava ali kako je to objasnilo jedno oronulo čeljade, polupijano i s crvenim tregerima na golom tijelu : „Sve je to punk!“

Prvi koncert na turneji uvijek se tretira na način da isti generira i šablonizira ostatak turneje. Zagrebačka Tvornica prva je postaja na europskom roadtripu Murphysa i bilo je jasno vidljivo koliko se bend trudi na pozornicu izvući nagomilane pozitivne elemente iz rulje i zadržati tjelesni crescendo. Ken Casey, koji „boluje“ od deficita mišićne mase nakon pola sata kohabitacije s prvim redovima disao je na škrge, „Barroom Hero“ verglao se dječački naučeno po čitavoj dvorani, a među publikom su preživljavali samo oni tjelesno najspremniji. Masovni pogo, nedžentlmenski nije zaobišao i nježniji spol, a dugovi su plaćani užicanim cigaretama i baladom „Forever“. Iskreno, iznenadio me sam roster pjesama budući da sam osobno očekivao više akustike koja je u neko recentno vrijeme sve prisutnija na koncertima Murphysa pa je tako i jedan nastup na Groezenrocku, festivalu otvorenog tipa, koncentrirao veliku većinu akustično izvedenih balada.

U svakom slučaju kod Murphysa je na snazi ona da je trud majka zanata. Nesebično potenciranje i aktiviranje svakog potencijalnog aspekta fenomenalnog live nastupa kulminiralo je bisom u trenutku kad je čitava Tvornica urlala „Kiss Me, I’m Shitfaced!“ Casey je u tom trenutku pozvao na pozornicu ljepši spol, dijelio mikrofone i pjevao s masom. Negdje na zastavi je zavijorila simptomatična „Mamiću, odlazi“, koju minutu poslije pozornica je bila puna k’o šipak, a praktički skupni bis publike i benda markirao je zadnjih pet minuta koncerta. Završnom „Skinhead On The MBTA“ Murphysi su standardno obećali ponovno druženje unutar okvira naše rodne grude i time ostavili prostora Mati, Juri i Šimi za opetovane špekulacije.

Sve u svemu, bend je Zagrebu poklonio nemjerljivu količinu visokokvalitetnog irskog punka baš kao Shane Mcgowan u srpnju i u slučaju da je potonji na fizičkom i vokalnom zalasku nadamo se da zora Dropkick Murphysa tek sviće.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X