Sladokusci i nepčani frikovi kažu da je dalmatinski pršut jedan od najboljih ponajviše zahvaljujući buri kojoj je izložen, a kako je s bendovima i publikom koji su izloženi istom procesu mogli su saznati na svojoj koži svi koji su se u petak navečer popeli na šibensku tvrđavu Sv. Mihovila.
Čitajući što je kolega Ivan Laić, za sve poznatiji kao Django, napisao u prvom reportu ne mogu reći da mi je ostavio previše prostora, no ipak ću ga morati pronaći, uz to i s malim zakašnjenjem, obzirom da sam se zadržao u razgovoru s grčkim delegatom Georgeom Peurotom koji u Ateni sa svojim partnerskim timom vodi tamošnji showcase festival.
„Nisam ja došao na showcase kako bih gledao i tražio talente. Meni ne treba festival da bi ih pronašao. Znam kako se traže i bez njega“, zaintrigirao me Peurot svojim „nemam vremena za bullshit“ stavom i odmah krenuo u srž stvari zašto je došao, a to je pokušaj da se poveže s balkanskim kolegama i da bi se pokušalo napraviti „baby steps“ model koji bi omogućavao veću razmjenu i fluidnost bendova, izvođača i umjetnika upravo u prostoru daleko šire regije od one koju mi ovdašnji smatramo kad kažemo „regija“ ili „region“.
U kratkim crtama, za sve koji ne znaju čemu služi ova vrsta festivala koji se razlikuje od onih tradicionalnih u kojemu izbor zvučnog hedlajnerskog imena određuje sve, upravo je umrežavanje onaj cilj kojem se teži kako bi se poboljšala mogućnost kvalitetnijeg života glavnih nositelja svih scena, a to su oni koji se penju na pozornice i s njih publici donose glazbu.
„Sadašnji showcase festivali rade se po konceptima onih na zapadu koji su prilagođeni velikim nacijama i apetitima i potrebama njihove publike. Za nas male zemlje na Balkanu je time taj koncept pomalo nespretan, ali mi se sviđa u kojem smjeru ide SHIP jer pokušava pronaći svoj put. Naime, i kod nas u Grčkoj mladi glazbenici sanjaju o tome da jednog dana odu na jedan Reperbahn (jedan od najcjenjenijih showcase festivala, op.a.), no moje mišljenje je da čak i ako do tamo dobace, neće izazvati veći interes, jedva da će s nekim tamo uopće i pričati. Važnije je koliko mogu biti prepoznati u sredinama koje su bliže njihovima i tamo se probati predstaviti publici. To su ti ‘baby steps’. Uspjehom smatram kad će svakog izvođača koji je u stanju sam negdje nastupiti u bližem inozemstvu ponovno pozvati neki lokalni promotori“, rezolutan je George i dodaje: „To se sada čini teškim, ali stvar ipak gledam s optimistične strane, a to je; došao sam jer ovdje u Hrvatskoj prepoznajem da neki slično misle. Sve nas muče isti problemi, što znači da možemo zajednički pokušati neke od njih ukloniti.“
Prebacimo li fokus samo na Hrvatsku, na ovom SHIP-u se upravo počelo nazirati da je jedan problem dobro detektiran i da se prionulo na njegovo rješavanje, a to je da, oprostite na izrazu, u ovoj zemlji ne bude sve pripizdina što se ne zove Zagreb, bar kad je o glazbenim strujama riječ.
Predstavljen je tako i eksperimentalni pilot projekt svojevrsne glazbene decentralizacije naziva „AJMO!“ u koji se financijski uključilo i Ministarstvo kulture s fondom od 120.000 eura kako bi se udruge, klupske i koncertne prostori izvan velikih gradova pomoglo u kreiranju koncertnih programa za nastupe recentnih, mladih i inovativnih glazbenih imena.
Na natječaju su tako prošli promotorski entuzijasti iz Šibenika, Siska, Dubrovnika, Križevaca, Đakova, Čakovca, Knina, Zaboka, Zadra, Krka, Slavonskog Broda i Benkovca čime će se pokušati u klupskom pogledu umrežiti hrvatski teritorij što će automatski nekim izvođačima omogućiti i turneje na domicilnom teritoriju, ili bar povezivanje usputnih lokacija na koncertnim rutama što bi u svakom pogledu bendovima trebalo donijeti smanjenje troškova, a publici izvan velikih gradova uvid u recentnu i modernu glazbenu ponudu.
Win-win situacija, reklo bi se, no stvar se tek treba početi događati, a potom i uhodati. Nije nedostajalo entuzijazma na brodu na kojem su u prisustvu ministrice Nine Obuljen Koržinek predstavljeni dobitnici natječaja AJMO!, no trebat će zasukati rukave i za stvarno krenuti u realizacije u nadi da neće od svega samo ostati uspomena na zajedničku fotografiju snimljenu u petak. Baby steps. Zasad u dobrom smjeru. Ajmo!
Velika jutarnja posjećenost panela na kojem je gostovao Thomas Golubić, glazbeni supervizor, tj. čovjek koji je birao glazbu za televizijske hit serije kao što su „Breaking Bad“, „Better Call Saul“, „The Walking Dead“, pokazala je da je riječ o punom festivalskom pogotku, a elokventni i dobro raspoloženi Golubić demistificirao je mnoge tajne svog posla, ali i dočarao muke kada izborom glazbe mora osigurati snažnu poveznicu na karaktere i radnju, ostati unutar budžeta i osigurati silnu pravnu papirologiju za svaku sekundu pozadinske glazbe.
„To je posao u kojem nikad ne znate jeste li u potpunosti izvršili svoju misiju. U biti ja se uvijek trudim oko samo jednog, a to je da ne zajebem veliki tim s kojim radim, time i cijelu stvar.“ Kaže se da su oni najkvalitetniji prilično skromni u viđenju onog što rade. Golubić to svakako jest.
Sladokusci i nepčani frikovi kažu da je dalmatinski pršut jedan od najboljih ponajviše zahvaljujući buri kojoj je izložen, a kako je s bendovima i publikom koji su izloženi istom procesu mogli su saznati na svojoj koži svi koji su se u petak navečer popeli na šibensku tvrđavu Sv. Mihovila.
U četvrtak je kiša oprala grad, a u petak je jugo okrenuo na buru.
„Zašto su vam pive ovako tople?“ pitao je jedan kolega šankericu na tvrđavi. „Nije pivo toplo, već su tebi ruke promrzle“, odvratila mu je ova učtivo. A kako je bilo bendovima prebirati po žicama na vjetru koji je donio ugođaj zimskih open air nastupa moglo se samo pretpostaviti.
Pančevački trio Ljubičice prvi je to iskusio na Hul pozornici SHIP-a, odnosno glavnom open air prostoru za nastup. Ne znam jesu li jedva čekali rat ljudi protiv mašina, da bura popusti ili da im set prođe prije nego li se pokoče od hladnoće. Publika ispred bine je plesala, jer tko nije plesao čekala ga je sudbina pršuta, oliti kočenje do skamenjenosti. Borba ljudi protiv vjetra započela je dakle s koncertom Ljubičica, koje valjda neće svenuti nakon tog iskustva.
Jesu li riječki Jonathan održali svoj najžešći koncert u karijeri? Vjerojatno jesu. Da nisu, ne bi se dobro proveli, a i publika je dotad već naučila da mora dati maksimalni feedback, ili pobjeći se grijati u zahod koji je jedini bio u zavjetrini.
Bura nije nimalo popuštala, dapače bilo je sve hladnije kako je noć odmicala, ali je valjda u ljudima proradio onaj neki dišpet, pa nisu ni oni htjeli popustiti. A glavna nagrada bio je britanski sveženski punk rock trio Lambrini Girls za koji se nakon beskompromisne furioznosti koju su pružile može reći da su the next big thing, bar onoliko koliko su sad veliki jedni Amyl And The Sniffers.
Kad smo kod beskompromisnosti, SHIP je bio jedan od rijetkih festivala na kojima ih se moglo vidjeti i čuti, obzirom da su zbog podrške narodu Palestine Lambrini Girls odbile nastupiti na svakom festivalu iza kojeg je na bilo koji način bio povezan netko tko ima veze s Izraelom. U međuvremenu su s Iggyjem Popom snimile „Personal Jesus“, obradu pjesme Depeche Mode i brutalno digle glas protiv rasizma, mizoginije, toksičnog maskuliniteta, transfobije, policije, maltretiranja na radnom mjestu i dakako ratnog užasa koji proživljavaju Palestinci u pojasu Gaze.
„Kako je ovdje jebeno hladno“, rekla je Phoebe Lunny, gitaristica i pjevačica ove trojke iz Brightona po izlasku na pozornicu da bi one potom dalmatinskoj buri suprotstavile uragan svog stava i buke.
Lunny je već na prvoj pjesmi završila u publici kojom se razlijevala nova doza adrenalina. No to je bio samo početak, jer se tijekom koncerta popela i na najvišu točku tribine na tvrđavi odakle se sjurila natrag na binu, a u međuvremenu je cijeli koncert izgledao kao jedna velika pobuna puna kojekakvih suludosti poput zbornog vikanja „Ćevapčići“ kad je Lunny netko iz publike na njeno pitanje: „Koje je nacionalno jelo Hrvatske“ dobacio to kao odgovor.
Svi smo htjeli pobijediti buru, istjerati hladnog demona iz svojih kostiju, ali smo htjeli i slobodu narodu Palestine i da nas policija pusti na miru. Ne, nije bilo ni jednog čimbenika reda i mira gore na sv. Mihovilu, ali „jeli smo Lunny iz ruke“, jer baš nam je svima trebao raspižđeni punk kako bi pobijedili svoje nedaće makar i figurativno. I taj smo punk i dobili. Ne znam jesu li Lambrini Girls trenutno najbolji punk rock bend, ali obzirom na okolnosti, bile su točno ono što nam je trebalo u višesatnoj borbi da se na buri ne osušimo kao pršuti.
Otkud mi poslije energije za rave ples u Tunelu, na što se osvrnuo moj kolega u svom tekstu? Nemam pojma, bit će da bura čini čuda, kako pršutu, tako i ljudima. Ako ništa drugo, naučili smo da SHIP može ploviti i dok puše najhladniji vjetar s naše obale.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
