Album i bend koji su izazvali priličan hype s obadvije strane Atlantika.
Još i danas pamtim trenutak kada sam prvi puta čuo “Kool Thing” Sonic Youtha, više odrecitiranu nego otpjevanu nevjerojatno kulerskim glasom Kim Gordon. Trideset godina kasnije, konačno sam doznao kako bi zvučalo da su Kim i ekipa po istom principu sklepali čitav album, a bend koji mi je to otkrio zove se Dry Cleaning, dolazi iz Londona i u posljednje je vrijeme izazvao priličan hype, i to s obadvije strane Atlantika.
Riječ je o još jednom sastavu koji vokalu pristupa na svjež, donekle i originalan način, baš poput nadrkanog urlanja Jasona Williamsona ili samplirane dokumentaristike Public Service Broadcastinga. Da ne bude zabune, ni glas ni interpretacija Florence Shaw nimalo ne nalikuju spomenutima, ali također pokazuju da se u tom segmentu vokalno-instrumentalne izvedbe i poslije toliko vremena može naći prostora za nešto izuzetno osebujno i instant prepoznatljivo.
Florence na prvijencu „New Long Leg“, kao ni na dva ranije objavljena EP-ja, uopće ne pjeva, već preko pomalo mračne i atmosferične post punk pratnje svoje neobične stihove (‘just an emo dead stuff collector, things come to the brain/this week is holy week’ ili ‘I think of myself as a hardy banana with that waxy surface and the small delicate flowers’) izgovara mirno, gotovo bezizražajno, uz entuzijazam nekoga koga su iz nepoznatog razloga natjerali da u mikrofon pročita popis stvari koje mora kupiti u dućanu. Na papiru sve to možda ne zvuči obećavajuće, ali je u konačnici pretvorilo Dry Cleaning u vjerojatno najposebniji bend novog britanskog rocka.
Dio zasluga svakako vrijedi pripisati instrumentalistima, odnosno poput metronoma preciznom bubnjanju Nicka Buxtona, Joy Divisionovskom basu Lewisa Maynarda i gitari Toma Dowsea koja nalikuje nizu najvažnijih igrača izvorne post punk scene, počevši od mistike Johna McGeocha iz Siouxie and the Banshees, preko neopsihodelije Willa Sergeanta (Echo & The Bunnymen) do art punka jednih Wire. Upravo Dowse je, uvjetno rečeno, zaslužan za otkrivanje Florence Shaw i njezino pretvaranje iz sveučilišne predavačice u izrazito samozatajnu i neodoljivo pomaknutu frontwoman.
Ta se pomaknutost najjasnije očitava u njezinim tekstovima, prepunim nadrealnih metafora, likova i prizora koji često podsjećaju na cut-up metodu kojom je William S. Burroughs stvorio kultni roman „Goli ručak“, koristeći nelinearni način pripovijedanja i pretvorivši se u nešto poput ljudske pisaće mašine, nesvjesne teksta koji ispisuje. U tome su mu ‘pomagale’ valjda sve moguće droge, što s Florence nije slučaj, zbog čega njezin tok svijesti djeluje još fascinantnije, posebno jer iz sveg toga povremeno izroni i neki parolaški direktan one-liner (‘do everything and feel nothing’).
Album je producirao proslavljeni John Parish, bitno pročistivši zvuk grupe u odnosu na rane EP-jeve koji su usprkos tome djelovali za nijansu fokusiranije i lakše za probaviti u jednom komadu. Naime, formula od koje Dry Cleaning ne odstupa ni milimetra učinila je pjesme dosta, da ne kažem i previše sličnima, dok sama ploča nakon nekog vremena počne zvučati malo monotono i predvidljivo. To se ponajprije odnosi na one koji neće imati volje satima proučavati i otkrivati što je pjesnikinja htjela reći premda će i takvi teško odoljeti naslovnoj stvari, lijepom temom na gitari vođenoj „Her Hippo“, više od sedam minuta dugačkoj „Every Day Carry“ te funku na sedativima „More Big Birds“ na kojoj je Florence čak i zapjevala.
Ocjena: 7/10
(4AD, 2021.)