Dugi vikend u Amsterdamu s nekim tuđim sjećanjima uz Charlatanse i J.C. Clarkea

Pet dana koje sam proveo u gradu droge, bicikla, tulipana, slobode i svega drugog čime već desetljećima ‘časte’ nizozemsku prijestolnicu, bio je obojan nekom čudnom nostalgijom, sjećanjima koja nikad nisu i neće biti moja. Sam Amsterdam, barem ako je vjerovati sugovornicima ove naše priče, vidio je bolje dane, baš kao i John Cooper Clarke te Charlatansi zbog čijih sam nastupa i krenuo na put.

The Charlatans u Amsterdamu (Foto: Vedran Harča)
The Charlatans u Amsterdamu (Foto: Vedran Harča)

Charlatans su, pak, u Amsterdam stigli na krilima hvaljenog novog albuma „Modern Nature“, posvećenom preminulom bubnjaru Johnu Brookesu kojega je ovom prilikom zamijenio Pete Salisbury iz nekadašnjih The Verve. Sjajne kritike ipak nisu bile dovoljne da dobiju „amsterdamsku indie bitku“ protiv Foalsa koji su također nastupali u ponedjeljak i privukli znatno veći broj ljudi. Tako je znameniti Paradiso bio tek ugodno popunjen, s tim da prvi i drugi balkon za ovaj koncert nisu bili ni otvoreni. „Madchester“ veterane to nimalo nije omelo pošto su nam predstavili zaista impresivan presjek svih najznačajnijih pjesama svoje sada već četvrt stoljeća duge karijere, skoro bez iznimke odsviranih znatno uvjerljivije i nabrijanije nego na albumima. To se posebno odnosi na nove pjesme „Talking In Tongues“ ili „So Oh“ čije su izvedbe neosoulu „Modern Naturea“ pridodale malo acid-housea iz vremena Haciende i onog magičnog hibrida plesne glazbe i indie-rocka, primjetnog u radovima Stone Rosesa, New Ordera, Happy Mondaysa pa čak i Oasisa. Izblajhana „talijanka“ pjevača Tima Burgessa prilično uspješno je prikrila činjenicu da se približava pedesetoj te me natjerala da pomislim kako se Andy Warhol sredinom šezdesetih u Manchesteru bavio eksperimentiranjem sa suprotnim spolom i kako je svijetu ipak ostavio potomka. Zvuku u toj bivšoj crkvi, barem u velikoj dvorani, tradicionalno je teško pronaći zamjerku pa smo tako savršeno mogli razlikovati sampleove od „živih“ instrumenata i uvjeriti se da su Charlatansi s vremenom postali moćna sviračka mašina koja će iz čeznutljivog popa u sekundi završiti u bespućima psihodelije šezdesetih ili se iz nekog nabrijanog groovea spustiti na razinu akustične balade. Premda spadaju među rijetke sastave svoga vremena čija se izdanja još uvijek mogu mjeriti s „danima ponosa i slave“, najjaču reakciju okupljenih bez dvojbe su izazvali prvi taktovi rane himne „Only One I Know“, pa je ipak očito da, s iznimkom Britanije, sve više uživaju status zaslužnih veterana.

The Vagary (Foto: Vedran Harča)
The Vagary (Foto: Vedran Harča)

Za kraj, nekoliko riječi posvetit ću i predgrupi, lokalnom sastavu The Vagary kojeg na tamošnjoj sceni u posljednje vrijeme pokušavaju prodati kao „next big thing“. Riječ je, međutim, tek o novom dokazu vječne fascinacije nizozemskih glazbenika svime što se događa u Britaniji pa je zaista bilo žalosno gledati koliko se članovi Vagaryja „prave Englezi“ i kako su preslikali čak i najsitniji detalj imagea aktualnih indie senzacija. Sve bi se to još i moglo progutati kada ne bi zvučali kao jedan od bendova kakve možete pronaći u skoro svakoj ulici na Otoku.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Reportaža

Idi na Vrh
X