Mladi kantautor iz Glasgowa je vanserijsko čudo, jedno od onih otkrića koje vam zavrte glavu.
Pripremajući radijsku emisiju o Williamu Elliottu Whitmoreu ovaj petak našao sam se kako kopam po folderima glazbe iz razdoblja početka njegove karijere, dakle ranih dvijetisućitih, te s dubokom nostalgijom razmišljam o vremenima kad sam znao potpuno nasumično otkrivati neke nove izvođače i albume u koje bih se na prvo slušanje zaljubio i koji su mi ostali nevjerojatno dragi sve do danas.
Sa žaljenjem sam počeo razmišljati zašto mi se takva otkrića događaju tako rijetko posljednjih godina, je li zbog veće dostupnosti teže doprijeti do takvih iznenađenja, je li kvaliteta glazbe slabija? Sljedeća me pomisao posebno preplašila: je li u pitanju to što glazbu danas slušam profesionalno, pa stvari doživljavam s manje entuzijazma samo zato što mi je to posao?
To me pak bilo podsjetilo na činjenicu da je petak, dan kad se objavljuje nova glazba i da je red da bacim uho na ovotjedne novitete. Početak je godine još uvijek i nema previše novih izdanja koja mi privuku pozornost naslijepo. Kojiput je dovoljna privlačna naslovnica da poslušam album, nekad me privuče naziv ploče, a ovaj put je to bilo ime izvođača, Dylan John Thomas, jer sam rezonirao da nitko tko se zove po legendarnom velškom pjesniku ne može biti u potpunosti loš. Kasnije ću otkriti da je ovaj 25-godišnji kantautor ime dobio po Bobu Dylanu koji će mu postati i najranijim glazbenim uzorom, a poznato je da si je i sam Bob prezime Dylan dao upravo po Thomasu, a mladi ga Škot od njega opet preuzima u ovoj transgeneracijskoj štafeti izvrsnosti.
Prva stvar koja me osupnula bio je tvrdi glazgovski naglasak ovog momka koji mi je odmah ozario lice, a onda su me obuzele melodije tako zarazne i jedna bolja od druge, instantno se upisujući u svijest, a kad bi me koji stih okrznuo putem, zamijetio bih vrckavost njegovog autorskog stila koji je istovremeno bolno iskren i duhovit. Glazba je indie pop koji dolazi iz folk tradicije već spomenutog Dylana i Johnnyja Casha (“Ring of Fire” je prva pjesma koju je naučio svirati), sjajan gitaristički rad najviše se naslanja na fingerpicking stil Paula Simona, melodije dolaze iz kraljevstva Beatlesa i Kinksa ili pak njihovih suvremenih nasljednika poput The Coral ili čak Oasis. DJT – inicijale dijeli s jednom bivšom predsjedničkom protuhom, pa ćemo ovaj oblik grafije ubuduće izbjegavati – je, naime, otvarao nastupe Liama Gallaghera.
I sve to zvuči proživljeno i stvarno, jer nije riječ o nekom projektu rođenom u slijepom crijevu talent show kulture, već osvjedočeno i izgrađeno u nemilosrdnoj borbi sviranja po kišnim i hladnim ulicama Glasgowa gdje, ako uspiješ osvojiti poziciju za nastup, onda ti je bolje da si jebeno dobar jer inače nećeš preživjeti od glazbe.
Kuštravi mladi Dylan proveo je teško djetinjstvo po raznim udomiteljskim obiteljima jer su ga socijalne službe tamo plasirale da ga izbave od nezdrave atmosfere roditeljskog doma o čemu iskreno pjeva u završnoj pjesmi albuma “Wake Up Ma” koja je postala koncertnim favoritom i prije nego što je objavio prvijenac, pa je tako ovdje zastupljena snimka iz Barrowlandsa gdje publika s njim u glas pjeva refren koji ježi i jasno je kako je postao najmlađim debitantom kojemu je uspjelo rasprodati slavni King Tut’s u rodnome gradu.
Točne detalje iz njegove biografije nije lako pronaći na internetu, ali čini se da i pjesma “Now and Then” govori o smrti roditelja, vjerojatno oca, od kojeg je naslijedio gitaru i glazbeni talent. “I don’t know if I cried / The day I heard you died / I was too young to remember the scene. / Now and then it hits me hard / And I cannot disregard / The feeling of what could’ve been.” Ovi stihovi sami bili bi dovoljni da slome srce u tom kontekstu, ali kad čujete da su otpjevani najveselijom zamislivom melodijom, cijela stvar djeluje višestruko tužnije nego da je u pitanju kakva balada.
Već bi vam uvodna “Fever” trebala biti dovoljna da vam bude jasno kakvo vas uzbudljivo putovanje čeka, a klavirska balada “What I Need” s grandioznošću Beatlesa natjerat će vas da se pitate tko još danas ima u sebi tolike refrene. “Up in the Air” bi trebala biti radijskim megahitom sa svojim nabrijanim ska ritmom, trubama i onomatopejskim pokličem. Fućkajuća “Melancholy’s Cure” je throwback poskočica i posveta šezdesetima, a “Champs-Élysées” je njezin molski parnjak koji nas vodi od Olimpa do Pariza. O svakoj od čak trinaest pjesama ovdje dalo bi se napisati vlastiti osvrt; ne samo da ni jedna nije slaba, već je svaka gotovo savršena. No premda one to zaslužuju, kao što je često slučaj, zapravo teško možemo dostojno opisati njihovu ljepotu. Drugim riječima, treba ih slušati, a ne o njima pisati.
Kad sam dovršio prvo slušanje albuma morao sam se pitati je li moguće da se dogodi takva slučajnost, da taman razmišljam kako mi se takva otkrića već desetljećima ne događaju i prvi album koji sljedeći kliknem bude upravo takvo iznenađenje. Sigurno sam zabrijao, pomislih. Pa sam ga poslušao još jednom. I onda još devet puta. Do trenutka pisanja ovog teksta nisam pustio ni jedan drugi album. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put čuo bolje debitantsko ostvarenje. Ne znam kad me zadnji put nova glazba u toj mjeri obuzela. Ako se mene pita, 2024. slobodno može spustiti svoju zavjesu, ja sam svoj album godine već pronašao.
Ocjena: 10/10
(Ignition Records, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
