Nakon kratke i sasvim bespotrebne petnaestominutne pauze, Moran se vratio i u vlastitom stilu uspio uništiti sve što je postigao u prvom dijelu.
Nije baš često da se u Dvorani Vatroslava Lisinskog događa nešto što privlači publiku s majicama na bendove, ruksacima na leđima i motanim cigaretama u ustima jer to je ipak jedna naša ozbiljna koncertna dvorana u kojoj ili gledamo i slušamo ozbiljan sadržaj poput Češke filharmonije ili neprikosnoveni treš poput dva rasprodana koncerta Miroslava Škore. U Lisinskom se rijetko dogodi nešto što je ‘između’, a što se čini da je ostalo rezervirano za slavne stand up komičare poput Eddija Izzarda, Johna Cleesea ili Dylana Morana koji je sinoć u iznenađujuće punoj velikoj dvorani predstavio svoj novi komad komedije nazvan “We Got This”.
Kažem iznenađujuće jer iako je Moran na sceni još od kasnih 90-ih, naprosto nisam mogao procijeniti koliki je doseg kultna serija “Black Books” imala među našom publikom ili koliko je ljudi početkom milenija popratilo Moranove prve stand up istupe. Ispada da je Moran još uvijek popularan kod sadašnje ili bivše ekipe s Filozofskog u koju nažalost spadam i ja, ma koliko se s time šalio, a koja je sva redom gledala “Black Books” i u Lisinski stigla po svoju dozu pijanog baljezganja s malo zajedničkih poveznica.
Dylan Moran poznat je po nihilističkom, ciničnom i pijanom baljezganju, naoko bez smisla i poveznice, na čemu je nakon gašenja već spomenute serije i izgradio karijeru. No, cilja i poveznice ipak ima jer je za početak u svoj stand up prenio lik Bernarda Blacka kojeg je izgradio i razradio za potrebe već spomenute serije. To je lik obrazovanog snoba koji nema volje ni za što osim za neograničene količine alkohola i cigareta, inteligentnog podbadanja svih oko sebe i narcističkog uživanja u vlastitoj kaotičnoj personi. Takvog smo Morana sinoć tražili u Lisinskom, a takvog smo donekle i dobili, osim što je navršio pedesetu pa danas više izgleda kao neki pomahnitali hipi u nekakvoj idiotskoj košulji i još goroj majici, nego pomalo mistični pijanac intelektualac u tamnom sakou.
“Ne smiješ prepričavati šale”, upozorio me kolega prije nego sam u glavi počeo pisati tekst koji sam, evo, pretipkao, no straha nema jer Dylan Moran nema šale. Dapače, Dylan Moran čak niti nije smiješan, nego otužan u vlastitom kaosu, a to je ono čemu se najveći dio vremena i smijemo. Poznato je i da njegovi nastupi nisu zapisani u kamenu, nego se svode na baljezganje o nekoliko unaprijed zadanih točaka. U sinoćnjem dvodijelnom nastupu su to za početak bile teme ulaska Hrvatske u Europsku uniju o čemu se Moran informirao i više nego bismo očekivali i čime je spretno “kupio” publiku već na samom početku.
U nastavku smo čuli nešto o vječnim temama hvatanja u koštac s vlastitim starenjem, povratku vlastitom alkoholizmu i rastavi braka, vremenskoj prognozi u Irskoj, ali i suludom vremenu pandemije u kojem se svatko snalazio kako je stigao, najčešće uhvativši se nekog sasvim suludog hobija koji ne vodi ničemu. Upravo je ta premisa bila središnja točka baljezganja prvog dijela nastupa zbog čega je na pozornici naše najpoznatije koncertne dvorane osim nezaobilaznog jednog stalka za mikrofon i stola s juice votkom, bocama vode koje su ostale netaknute i nekakvom tacnom za koju nismo saznali čemu služi, bio i Casio CTK700 sintesajzer sa stalkom za note i još jednim mikrofonom.
S obzirom da Moran nema šale, neću prepričati šalu ako kažem da se Moran u jednom trenutku uhvatio sintesajzera i rekao kako nema smisla ići na turneju Europom s klavirom koji ne znaš svirati, ako pritom ne znaš ni pjevati. Ono što je uslijedilo bio je vrhunac večeri, jer je Moran dao definiciju jazza prtljajući po tipkama uz naraciju koja je podsjećala nešto kao potencijalni dugosvirajući album “The Piano Has Been Drinking” Toma Waitsa. Bilo je to rođenje “stand up jazza”, sasvim nove forme stand up komedije koja se igra s idejom da muzički netalentiranim sredovječnim muškarcima s alkoholizmom i propalim brakom koji se ne snalaze u današnjem politički korektnom svijetu ne ostaju puno više od opsesije jazz pločama, a koja pijano cinično baljezganje riječi kombinira s baljezganjem nota na sintiću. Moram priznati da mi je na ovome svijetu malo što osim Letećeg cirkusa Monty Pythona smiješno, ali ovo je bilo jebeno urnebesno i označilo je kraj prvog dijela nastupa.
Nakon kratke i sasvim bespotrebne petnaestominutne pauze, Moran se vratio i u vlastitom stilu uspio uništiti sve što je postigao u prvom dijelu. Prvo, Moran je ispočetka publiku mora uvući u svoj beznadni i kaotični univerzum, no što mu nikako nije polazilo za rukom pa nakon što je baljezgao nešto o tome da je u dvorani vruće, ali da vani pada snijeg, hodajući naprijed nazad iz neosvijetljenog u osvijetljeni dio pozornice, uslijedio je spektakularni anti-klimaks.
Oni koji prate stand up, znaju da ta forma zabave oduvijek donekle pati od toga da svi nastoje obraditi jedna te ista opća mjesta od kojih je jedno ona poznata i stereotipna razlika između muškaraca i žena i, još konkretnije, izgleda njihovih genitalija. I Moran je upao u tu zamku, osim što je pokušao popratiti i svjetske trendove pa se dotaknuo i ‘kontroverzne’ teme LGBTIQA+ zajednice i woke društva na što je većina publike reagirala mlako ili nikako jer je, ruku na srce, to odradio iznimno loše. Problem je samo u tome da to nisu teme koje Moranu polaze za rukom, van su njegovo stila, nisu nešto čime bi se on trebao, a čini mi se, niti želio baviti i jednostavno “ne izlaze”. Bilo je jasno da je toga itekako svjestan te da je sam sebe izbacio iz takta pa se prvo pokušao izvući s opaskom da priča retroseksističke šale jer je u Hrvatskoj i osjeća se sigurnim da to radi, no niti to nije prošlo pa je nakon još malo mumljanja i besciljnog hodanja po pozornici ustvrdio da nam treba još jazza i ponovno se uhvatio sintesajzera kao svojevrsnog ‘sigurnog mjesta’ i načina da show vrati na pravi put.
Međutim, stand up jazz na sintesajzeru nije dvaput mogao biti urnebesno smiješan, pogotovo kada je time službeno završio prvi dio nastupa pa smo ovaj put uz kvazi-jazz podlogu i od samog Morana čuli da zaista ne zna o čemu priča, ali da mi to ne bi trebali znati i da mu nije prošlo ono što je zamislio pa da sad treba izmisliti nešto drugo za što nije bilo niti vremena, a niti volje publike. Nakon nešto malo više od sat vremena i uz sasvim slučajan i neplanirano primjeren mic drop jer je mikrofon naprosto pao sa stalka, Moran je otišao s pozornice uz vrlo mlak poziv na bis na koji se vratio samo da bi se još jednom ispričao zbog zadnjeg dijela nastupa uz opasku da još uvijek pokušava razraditi to što radi i potom nestao.
Vjerujem, zato, da jučer nismo dobili potpuno završen i zaokružen show, nego stand up jazz i sit down comedy. Ipak, i to je na neki način dio toga što Dylan Moran jest pa smo dobili ono što smo htjeli ili nismo htjeli ili što smo mislili da želimo ili što želimo misliti da hoćemo, baš kao mušterije koje su nekad nerado ulazile u neodoljivu malu londonsku knjižaru…
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
