Eddie Glass (Nebula): Snimanje na drogama je jedno, ali ići na turneju na njima je nemoguće jer izgoriš

Američka grupa Nebula nastala je kad su gitarist Eddie Glass i bubnjar Ruben Romano 1997. napustili glasoviti bend Fu Manchu i kad im se pridružio basist Mark Absihe. U današnjoj postavi je od spomenute trojke još jedino Eddie Glass kao originalni član. Grupa je pauzirala skoro jedno cijelo desetljeće, a Eddie je za ovaj portal iskreno i otvoreno progovorio o tom suludom i neobičnom periodu njegova života koji je doveo do toga da se grupa ponovo aktivira i snimi recentni album ‘Holy Shit’, kojeg će između ostalih Nebula predstaviti uživo u utorak 8. listopada u Vintage Industrial Baru.

Nebula (Foto: promo)

Što je uzrokovalo pauzu u radu Nebule nakon “Heavy Psych” EP-ija 2009. godine?

Eddie Glass: Nije to baš u potpunosti bio hiatus. Odlučio sam malo stati s turnejama nakon dvadeset godina, jer tu treba uračunati i rad s Fu Manchu u devedesetima. Kad smo osnovali Nebulu, turneje su postale još učestalije, više nego što smo Ruben Romano, Mark Abshire i ja ikad svirali s Fu Manchuom. Ruben i Mark su se oženili i dobili djecu, pa su odlučili stati. Tom Davies, Rob Oswald i ja smo nastavili još nekoliko godina. Učinio sam grešku i oženio se, no ubrzo sam se razveo, jer ako ću govoriti realno, nisam mogao funkcionirati s dvije supruge. U mom slučaju bend je najbolja žena za mene. Onda se dogodilo da sam jedan dan otišao na planinarenje, pao i opasno povrijedio petu. No ni to me nije spriječilo u turnejama. Svirao sam pod utjecajem OxyContina, koji je bio odličan neko vrijeme, ali na duže vrijeme ne postoji dovoljno jak opijat za bol, a uz to sam počeo i šepati na neki čudan način. Stvari su se počele pogoršavati. Svirao sam odlično, ali sve ostalo se urušavalo i bilo izvan moje kontrole. Zdravlje je bilo problematično, raspao mi se brak, a potom i još neke ljubavne veze koje su posljedično uslijedile. Krenuli su i problemi s bubnjarom. Tom i ja samo pokušali s nekoliko novih bubnjara, ali se nisu uklopili u Nebulu, stoga smo odlučili prestati s radom na neko vrijeme.

Lutao sam južnom Kalifornijom poput usamljenog misionara. Živio u pustinji i planinama, nekad spavao i na otvorenom, muvao se i po gradovima.

Znači to se sve događalo u vrijeme EP-a “Heavy Psych”?

Eddie Glass: Snimili smo “Heavy Psych” pod velikim utjecajem raznih opijata. Bilo je odlično i sretan sam s tim materijalom. No snimanje na drogama je jedno, ali ići na turneju na njima je nemoguće jer izgoriš. I onda si sjeban. Zato sam i odlučio odjebati to sve, jer problemi stvaraju spiralu iz koje se ne možeš lako izvući. Prepustio sam bendu svoj dom i sve u njemu osim mog bijelog SG-a (model Gibson gitare, op.a.) i akustične gitare.

Što se potom događalo, gdje ste živjeli na koncu konca?

Eddie Glass: Lutao sam južnom Kalifornijom poput usamljenog misionara. Živio u pustinji i planinama, nekad spavao i na otvorenom, muvao se i po gradovima. Cijelo vrijeme sam pisao i snimao glazbu za sebe, Boga i par prijatelja koji nisu bili puni sranja, koji su razumijeli materiju i shvaćali što se, dovraga, događalo. Potpuno sam se bio skinuo s droga i snimio sate i sate glazbe koju ljudi vjerojatni nikad neće čuti.

Godine 2017. je to prekinuto viješću da se Nebula ponovno okuplja, ovog puta s novim bubnjarom. Kako je Mike došao u bend i kako si odlučio prekinuti svoj, hajmo reći, pustinjački način života?

Eddie Glass: Nakon određenog vremena svaki životni stil se pretvori u rutinu. Postane star i dosadan. Tako je spontano došlo do toga da sam jedan dan nazvao Toma (Tom Davies, op.a) i obojica odlučili da trebamo vratiti bend, no da prije toga trebamo naći dovoljno dobrog bubnjara koji je u stanju naučiti svirati šest albuma vrijednih glazbe. To je dovelo Mikea Amstera koji je došao i rekao: “‘Ajmo se zabaviti”. Čim je sjeo za bubnjeve oživjele su boje u prostoriji. Krenuli smo u jamming i ostalo je povijest. Unio je jedno novo nadahnuće iz kojeg je nastao album “Holy Shit”. Nove pjesme su nastajale u jednom dahu. I evo nas sada, bolji nego ikada, trijezni i čisti od droga. Rokamo žešće nego ikad dosad. Sad smo nabrijani vukovi iz ratne zone. Mislim da ćete to uskoro i čuti na koncertu i da vas nećemo ostaviti razočaranima.

“Holy Shit” je prilično nekonvencionalan naziv albuma, koja je priča iza toga?

Eddie Glass: Jednom prilikom sam se nagutao  gljiva u nekom gradu ili predgrađu i pokušao ostati normalan time što ću krenuti u šetnju. No kad su me gljive udarile počeo sam učestalo ponavljati “Holy shit” i to sve glasnije i glasnije. To mi se jednostavno toliko zapeklo u mozgu, da više nikad nije u potpunosti izašlo van. Što je najluđe, to se dogodilo dok sam bio na dnu psihodelične crne rupe, prije nego smo odlučili rasformirati Nebulu. Tada mi se nekako ukazao i cijeli tekst koji mi se nakon dugo godina vratio kao flashback u šest sati ujutro jednog dana kad sam ga odmah proslijedio Tomu i Mikeu. Printan je na unutrašnjosti omota albuma kao beskrajni niz. Album smo snimili za deset dana, a svaki dan smo snimali 12 sati. Uvijek je tako kad znaš što želiš i kad pjesme naviru. Onda si nezaustavljiv. Oko produkcije nam je pomogao Matt Lynch, no glavna nit vodilja je bila zadržati organski zvuk naše svirke.

Ok, vidim da su vam baterije pune. Vjerojatno je sve u najboljem redu sada na europskoj turneji u sklopu koje ćete i po prvi put doći u Hrvatsku.

Eddie Glass: Da, stvarno je dobro, evo i odgovore na ovaj intervju pišem dok se vozimo u kombiju do Salzburga. Približavamo vam se. A nakon koncerta ćete zavoljeti Nebulu. To vam garantiram.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X