Prije njega su se u ulozi kolaboracije s Jazz orkestrom HRT-a našli Chui, Darko Rundek i TBF, no nakon što je Edo Maajka stao rame uz rame s džezerima može se reći da je taj spoj možda i najveći potencijalni hit koje je dosad radio orkestar s Prisavlja.
Ulaznice su planule u jednom danu. Već po objavi da će Edo Maajka nastupiti zajedno s Jazz orkestrom HRT-a u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti. Jest da je u pitanju 250 ulaznica, ali prodali bi taj nastup u Gorgoni i nekoliko dana uzastopno da ostali programi te dvorane ne stoje na putu.
Ideja se rodila, po riječima maestra Mirona Hausera, na dodjeli Porina kad je Edo dobio kristalnu statuu za svoj posljednji album „Moćno“. Cijeloj stvari je pristupio kao najzagriženiji fan obzirom da je, kako smo saznali sinoć u dvorani, Edo cijeli izbor repertoara potpuno prepustio članovima jazz orkestra među kojima je dosad već imao suradnju s trombonistom Lukom Žužićem, koji se ujedno pokazao najagilnijim u osmišljavanju i raspisivanju aranžmana (sedam od ukupno trinaest izvedenih skladbi), uz Mirona Hausera i Brunu Matić.
Nekakav sveukupni dojam te večeri jest da je Jazz orkestar HRT-a s tim izborom možda i nesvjesno gurnuo svoje članove u delikatnu situaciju, ali ju je majstorski na koncu razriješio. Naime, glazba Ede Maajke je zgusnuta ritmom, oliti groovem, a Edo je i dalje „majka“ svih ovdašnjih repera. Jedino on može izvalit: „Jebo li vas onaj šupak Eminem da vas jebo“ i da to zvuči normalno, jer on je s Eminemom al pari i to tvrdim odgovorno.
E sad, time je i njegova radna temperatura nešto što nije isto kao radna temperatura mnogih glazbenika, to je nešto što treba moći dostići, a kad se ti toplomjeri usklade između njega i pratećeg sastava, onda nema milosti i treba taj upbeat tjerati do kraja. Dakle, Jazz orkestar je birao Edine pjesme u kojima bi brass dobro legao, a to je definitivno zahtjevna stvar kad se počnu nizati pjesme jedna za drugom. Uz to i Edo je bio raspoložen za svirku tako da je publika definitivno bila počašćena kompletnom izvedbom „Prikaza“, od čega je Edo, po svom priznanju, zazirao dugi niz godina jer refren dođe nakon više od tri minute, a on dotad „odrepa pola Ilijade“.
Aranžman za tu sinoćnju verziju bio je u najmanju ruku genijalan kao i Edina izvedba. Apsolutno briljantno i mogu reći da me više „izula iz cipela“ nego kad sam je čuo prvi put prije dvadeset i kusur godina u eteru nekadašnjeg Radija 101. A krenulo je također žestoko i hrabro u glavu, jer treba uzeti u obzir da se koncert izravno prenosio na Hrvatskom radiju. „Dragi moj Vlado“ zakuhao je funk groove, a na refrenu se, kao što se to radi već dvadeset godina na Maajkinim koncertima, „jebalo vladu, politiku i one u saboru, sve njih redom“, a svoj pjevački obol je odmah hrabro dao i mastro Hauser koji je uz ravnanje orkestrom paralelno pjevao onu, također dobro poznatu, sinkopu „jeb’o“ na refrenima.
Nakon toga još žešći upliv u stvarnost koja je i danas nekad jednako ispunjena hororima kao i ona iz devedesetih, druga po redu bila je „Saletova osveta“, ujedno i podsjetnik da se „going postal“ likova nismo riješili. „Jesmo l’ sami“ otvorila je prostor „svemirskoj psihodeliji“ u kojoj Jazz Orkestar HRT-a gušta još od suradnje s Chuijem, s tim što je i taj tekst sve veći evergrin kako vrijeme protiče i odmiče.
Medijsko kreiranje ludila dobilo je svoju posvetu pjesmom „Panika“, da bi potom žensko-muški love/hate odnosi progovorili kroz „Bombu“ u kojoj se doimalo da su se uskladile one gore spomenute radne temperature Maajke i JO-a. „Pitao sam se šta će im ‘Bomba’. Zašto su nju izabrali“, počeo je Edo nakon izvedbe te pjesme koja je stvarno odjeknula kao bomba Gorgonom zahvaljujući ubitačnom grooveu, a potom i sam zaključio koliko je fantastično iskustvo bila njena izvedba. Baš onaj trenutak kad se vidjelo na njegovom licu zadovoljstvo jer je sve leglo kako treba. I onda u toj situaciji se otvara prostor za „Prikaze“ koje izađu kroz razglas nikad bolje i zanimljivije.
„A sad dolazi blok narodnjaka“, najavio je Hauser da bi se Edo nadovezao i objasnio zašto je posegnuo za tom glazbom u pjesmama „Pržiii“ i „Dolazim i odlazim“, a to je ponajviše iz želje da ocrta ovdašnje mentalitete s jedne strane, a s druge, kako je rekao, da u notornim devedesetima s „Pržiii“ pankerski pokaže srednji prst u vremenima kad si zbog osobnog izbora glazbe mogao „gadno najebati“.
Prvo (i jedino) usporavanje tempa donijela je „Sve prolazi“ kojom je Edo stvarno uspio unijeti poetski spleen u duše promatrača na temu prolaznosti vremena. Također, ne znam je li me ikad ta pjesma toliko ‘oprala’ kao sinoć. Kakav volšebni hip-hop Sinatra je taj Edo Maajka!
Da se previše ne raznježimo na kraju i da ne padne tenzija pobrinula se „Izdajničko kolo“, još jedan misaoni i izvedbeni masterpiece, himna svih drugih i drugačijih. Sam kraj pripao je pjesmi vjesnici dobrog raspoloženja, a to je „No sikiriki“, kao stvorena za jučerašnji trenutak da je pogoni mnogoljudni orkestar što je na kraju dovelo do oduševljenog aplauza i ustajanje na noge cijele dvorane.
No to nije bilo sve. Za bis je sačuvana pjesma „I Like To Dance“ koju je maestro Hauser jako želio, te počeo svoju štoriju: „Bio sam oduševljen do trenutka kad sam shvatio da u toj pjesmi gostuje Vojko V. Vojka sada nema, ali ima mene!“ I da, uistinu se činilo da će sve na kraju otići dovraga zbog dirigentove „fiks ideje“. Svjestan da u tom trenutku nema povlačenja i sam Hauser je priznao da je došao trenutak njegovog najvećeg izlaganja u profesionalnoj karijeri. I meni je već lagano krenuo tuđesram u očekivanju fijaska.
Ali ispao je Hauser vražićak na kraju. Skinuo je Vojka V kao s matrice. Sve nas je iznenadio time koliko je dobro naučio domaću zadaću, pa je za to nagrađen neusiljenim aplauzom dok je repao splitskim naglaskom kao „pljunuti Vojko V“. Dakako treba dodati i to da se kicoški obukao kao da ide nekom rođaku na hip-hop svadbu, što je meni bilo simpatično, u smislu da treba malo rasklimati stroge konzervativne uzuse odijevanja za lidere orkestara od kojih još uvijek patimo kao mala sredina. Tako da je i to bila lijepa trešnja na glazbenu tortu te večeri koja se doimala da boljom nije mogla biti.
Za kraj ću samo ponoviti ono iz uvoda, a to je da je ova suradnja apsolutni hit koji bi bez problema mogao napuniti i veće koncertne prostore, ako ne i krenuti na turneju. Edo Maajka je toliko briljirao da se osjećam glupo napisati „kako je bio na visini zadatka“, možda je bolje reći da je sinoć bio Džez Maajka.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
