Loš razglas nažalost je uništio inače obećavajući koncert Noti Limuna koji je nastupio kao predgrupa.
Zvuči gotovo nevjerojatno da su prošla puna dva desetljeća otkako je tada mladi reper Edin Osmić iz Brčkog kao Edo Maajka stupio na već okoštalu domaću hip hop scenu i poručio nam da kupimo “CD od Ede”. Riječ je bila o njegovom studijskom prvijencu “Slušaj Mater” kojim je Maajka promijenio pravila igre, donoseći jedan prirodniji flow, šeretski (gotovo rokerski) stav i, daleko iznad svega, tekstove kakve dotad još nitko od njegovih prethodnika nije umio pisati. Edine pjesme govorile su o posljedicama rata u BiH, o socijalnim temama i o nasilju, njihovi su stihovi znali biti puni tragičnog patosa kao i uvrnutog humora s kojim se nitko nije mogao mjeriti, pogotovo kad bi žanrovski zastranio u znanstvenu fantastiku (“Jesmo l’ sami”) ili trash horor (“Prikaze”).
Dvadeset godina kasnije, Edo je i dalje na sceni, upravo je objavio svoj novi, ja bih rekao sedmi, studijski album “Moćno”. Ali prije nego što je krenuo u promociju nove ploče, morao je proslaviti dvadeseti rođendan svoga slavnog prvijenca s kojeg je gotovo sve pjesme odsvirao na sinoćnjem koncertu u Boogaloou, kao i mnoge s njegovog nasljednika “No Sikiriki” iz 2004., te jednu s trećeg “Stigo ćumur” (“Bomba”).
Prije svega valja naglasiti da koncert nije održan u velikoj dvorani Boogalooa na koju smo inače navikli, već u prostoru njezinoga predvorja koje je pretvoreno u manji klub. Takav prostor sigurno je i Edu vratio u dane njegovih početaka kada još nije punio velike dvorane, ali i kad su mu se vjerojatno češće događale situacije da je, kao sinoć, morao nastupati na vrlo lošem razglasu preko kojega je razumljivost stihova bila uvelike otežana. Edi to nije predstavljalo velik problem jer je, osim što ima jasniju dikciju, izvodio i pjesme čiji svaki stih publika znala i odrepala s njim, bilo bi mu vjerojatno dostatno da digne ruke poput Miše Kovača, a da okupljeni grunu sami u, recimo, refren “Saletove osvete”.
Stoga su kao žrtva ove situacije pao Noti Limun, širokobriješki reper kojemu je pripala čast otvoriti koncert glavatog velikana, ali nažalost kroz zamuljani zvuk koji je dolazio s razglasa nije se uspjelo razumjeti niti riječ na većem dijelu njegovog nastupa. Čak je već na prvoj pjesmi i sam Edo došao intervenirati kod ton majstora da se nešto poduzme, ali nažalost sve do glavnog koncerta večeri stvar se nije znatnije popravila.
A Edo k’o Edo, prisjetio se davnih dana s početka novog stoljeća kada je nastao njegov briljantni nastupni album, sjetio se i ljudi s kojima je surađivao na njemu kao i pozadinskih priča o pojedinim pjesmama. Svaki od njegova prva dva albuma imao je po dvadesetak pjesama, puno je to tekstova starih dvije dekade za upamtiti, a i zajedničko trajanje tih ploča premašuje dva sata pa bi koncert na kojemu ih u cijelosti izvodi bio dugačak i prenaporan za jednog čovjeka na bini. Umjesto toga Edo je pjesme skraćivao, ponekad i fragmentirao, ali ih je prošao sve od prvog singla “Znaš me” s kojim je otvorio nastup, preko naslovne “Slušaj mater” i “Minimalni rizik”, do najveće ljubavne tragedije s ove strane Romea i Julije, “Mahir i Alma”. S “No sikiriki” između ostalih je također izveo naslovni singl, uvodni “Sevdah o rodama”, ali i jedan od najvećih hitova “Pržiiii”, kao i nikad zapostavljeni koncertni favorit “Dragi moj Vlado”.
Publika je skandiranjem natjerala Maajku da, kao u starim danima, u drugom dijelu nastupa skine majicu, pjevala je uglas sve refrene starih hitova i činilo se kao da nitko nije opterećen zvukom koji nije bio na razini nastupa. Naprotiv, Edo je dokazao da je u Zagrebu uvijek rado viđen. I da je njegov prvi album, nedavno odštampan na dvostrukoj ploči, još uvijek vruća roba i nešto što će svoju vrijednost zadržati i u nadolazećim desetljećima kad će, nadamo se, i neke nove generacije slušat mater.