Nakon nedavnog nastupa Ajsa Nigrutina, Vintage Industrial Bar u petak je u sklopu popularnog programa ‘Sviraj stare’ ugostio još jedan hip-hop vremeplov – Edo Maajka vratio nas je u rane ‘nulte’, u dane vječnih i nepoderivih klasika ‘Slušaj mater’ i ‘No sikiriki’.
Za početak moram priznati da sam pri dolasku u dupkom ispunjeni klub bio pomalo razočaran; nadao sam se, naime, da će Edo izaći na stage u pratnji svog fenomenalnog aktualnog benda po kojem su se u zadnje vrijeme „muvali“ i mastermind Chuija Toni Starešinić te basist Majki Mario Rašić. Umjesto njih, „Molitvu“, „Prikaze“, „Mahira i Almu“ ili „Jesmo’l sami“ pratili su beatovi DJ Oli Dobollija, dok je ulogu drugog repera korektno odradio mlađahni Ministar Lingvist. Maajka je, međutim, u Vintageu bio u takvoj formi da bi koncert vjerojatno bio dobar i da je svoje rime nizao „na suho“.
Na trenutke se tako stvarno činilo kako se i on sam pomladio za kojih petnaestak godina i ponovno postao onaj nabrijani klinac koji na pozornici svaki put ostavlja i posljednji atom snage pokušavajući pronaći svoje mjesto na ovdašnjem hip-hop nebu. Za to su, dakako, zaslužne i same pjesme koje su pričama o ratnim i poslijeratnim traumama, korupciji i šverc-komercu, primitivizmu te nacionalizmima svih vrsta i podvrsta još uvijek tako prokleto aktualne.
Edo je „Sevdah o rodama“ završio riječima „Smrt fašizmu, Zagrebe“, dok je „Mater vam jebem“, „Dragi moj Vlado“ i odjavnu, noviju „No pasaran“ urlao tako mahnito i bijesno da sam zaista pomislio kako će poslije koncerta naoružan krenuti na Markov trg.
Treba napomenuti kako je „zub vremena“ navedene skladbe prilično poštedio i u glazbenom smislu – spajajući tipične hip-hop beatove sa sampleovima preuzetim iz sevdaha i balkanske tradicije ili ex-yu rocka „Slušaj mater“ i „No sikiriki“ su predstavljali logičan nastavak onoga što su u osamdesetima radili Nju Primitivs i stvorili potpuno originalan izričaj na sceni na kojoj su nebrojeni reperi i dalje pokušavali uvjeriti i sebe i druge kako su zapravo „rođeni u getu“.
Iako nakrcana poput sardina, publika je osamdesetak minuta s Edom pjevala svaki refren i repala svaku strofu, atmosfera nije padala što god da je odlučio izvesti, zbog čega sam se u konačnici gotovo pa bio spreman složiti s njim kada je povikao da mu je ovo „najbolja svirka godine“.