U četvrtom nastavku ‘unboxing the EKV box set’ dolazimo do prvog službenog albuma snimljenog uživo 2. studenog 1986. godine u sklopu pet rasprodanih koncerata u legendarnom zagrebačkom Kulušiću.
Ponovno rađenje masteringa i prilagodbe za nova vinilna izdanja „EKV“ box seta izuzetno je za sve studijske albume. Što bi se reklo, išlo se niz dlaku i najzagriženijim audiofilskim zahtjevima, no ako bih trebao izdvojiti onaj na kojem je to posebno dobro čujno, to je „EKV Live 1986“ (odnosno „19LIVE86“ ili „LIVE86“, kako se još navodi u nekim drugim izvorima, ili Ekatarina Velika „Live 1986“, kako piše na hrptu omota, što je prije uvijek uzimano za najtočniju informaciju, a ja sam se odlučio za „EKV Live 1986“ iz razloga koji će biti navedeni u ovom tekstu).
Tko god ima originalnu ploču ili dio povijesti, no s preslušavanjem ove recentne, remasterirane verzije, utisak je da ste uistinu momentalno ekspeditirani vremenskim strojem 39 godina unatrag u Kulušić. Sve ono što se na originalnoj ploči više čulo kao šum publike, danas se čuje daleko razgovjetnije kroz stihove koje su isti ti ljudi tada pjevali zajedno s Milanom u nekim pjesmama. Nadalje, sam zvuk benda je izvrsno frekvencijski ugođen, te je postignut osjećaj dubine i prostora, gotovo da možete osjetiti tko je gdje stajao na pozornici.
Možda tu treba uzeti u obzir da su live snimke općenito puno podatnije za takve zahvate uslijed razvoja tehnologije spram studijskih albuma, jer koncerti imaju egzaktne postavke, time su vjerojatno i zahvalniji za kvalitetnu obradu svakog prisutnog elementa, tj. instrumenta i vokala, ali pored tehnologije ipak je tu presudan faktor ljudske stručnosti. Novi mastering radio je Vladimir Moritz uz stručne konzultacije Ivana Fecea Firčija i taj rad zaslužuje svaku pohvalu upravo za „EKV Live 1986“ koji, da parafraziram Milanov stih, zvuči kao da je ono što je bilo nekad oživotvoreno u sadašnjost, bez da je imalo narušena originalna zvučna slika.
No i originalna zvučna slika bila je tog 2. studenog 1986. u najboljim mogućim rukama. Snimatelj u Kulušiću bio je inženjer Mladen Škalec koji je u istom klubu snimao i legendarni album Azre „Ravno do dna“ u sličnim uvjetima u kojima bend na više dana zaposjedne klub, dok je inženjer zvuka bio Dragan Čačinović Čač koji je u srž poznavao postavke zvuka Ekatarine Velike. Dakle, Milan Mladenović, Margita Stefanović, Bojan Pečar i Ivan Ranković u tom periodu nisu nimalo eksperimentirali s dobitnim i iskušanim timom zaduženim za zvuk.
Sam bend bio je u uzlaznoj snazi, tako da su snimke uhvatile preciznost, eksplozivnost i emotivnost, kao i artističku upornost u smislu koncepcije kroz odabir pjesama po sistemu da je publika dobila potrebnu dozu hitova, ali i one pjesme koje je sam bend smatrao nužnima u balansu set liste koja je jednaku važnost davala svakom od tri dotadašnja studijska albuma. Uz to, koncertni niz u Kulušiću bila je potvrda snage i kruna velike jugoslavenske turneje koja je uslijedila te godine po izlasku trećeg studijskog albuma „S’ vetrom u lice“.
Live album bitan je i po detalju što je tu po prvi put u službeni opticaj ušla skraćenica „EKV“, zahvaljujući Magi koja je bila zadužena za dizajn i cover art svakog, pa tako i ovog albuma Ekatarine Velike. Jest, da se skraćenica „EKV“ bila spontano ustalila u redovima publike jer je lakozvučna, podatna za skandiranje i zvanje benda na bis, no Magi se mogla oglušiti na to, posebno zbog toga jer je bend već jednom promijenio ime, ali vjerojatno je razmišljala o tome kako efektno zabilježiti upravo taj skandirajući moment. Stoga izuzetno velika slova „EKV“ u odnosu na fotografiju na naslovnici osim što funkcionira kao svojevrsna zahvala publici na feedbacku, utoliko je i ono što zapadnjaci nazivaju „statement“ – to veliko „EKV“ komuniciralo je i kao svojevrsni poster, ali više kao monolitna potvrda o kvaliteti onog što se nalazi na zvučnom zapisu. Stoga sam u startu uzeo u obzir da je ovdje „EKV„ nedjeljivo od „Live 1986„ i da je „EKV Live 1986„ u tom pogledu puni naziv ovog djela.
U prvoj pjesmi „Aut“ Mladenović u uvodnom dijelu prilazi mikrofonu bez žurbe. Doslovce izranja postepeno i prepušta da prostor i iščekivanja auditorija odrade efekt izlaska na pozornicu na način pogodan audio zapisu. Kao da je na neki način premotana povijest unatrag kako bi kroz tu prvu pjesmu s albuma „Katarina II“ bilo rođeno veliko glazbeno ime i na prvom koncertnom ostvarenju na albumu. Nije slučajnost ni to da je „Modro i zeleno“ na drugoj poziciji. Ekatarina Velika i Zagreb, time i Hrvatska, voljeli su se javno i bezuvjetno, a Milan koji je sva svoja mladalačka ljetovanja provodio u Makarskoj kod obitelji s majčine strane Danice upravo je inspiraciju za „Modro i zeleno“ pronašao u tom dalmatinskom gradu. Koncert u Kulušiću jednostavno nije mogao proći bez te pjesme na kojoj su čujno buknule emocije.
„Jesen“ koja je na Katarini II bila u funkciji zatvaranja albuma, na koncertu u Kulušiću je nosila katarzično raspirivanje emocija već svojim početkom uz gromoglasan pljesak publike u ritmu i Milana koji kao da svojim vokalizama želi probiti strop same zgrade u Hrvojevoj ulici prije nego li je zapjevao uvodni stih „Jesen, u koži dolazi mi jesen“. Pa ako je osjećaj da „Jesen“ na prvom albumu dobuje zagasito žutim jesenskim tonovima, uživo u Kulušiću pak zvuči kao himnična oda ljubavi u jeseni punoj plodova i zadovoljstvo u kojem se mojo prenio i na publiku.
Potom ubacivanje u petu brzinu sa „Stvaran svet oko mene“ kad su kolektivno svi spremni na tako nešto i dakako mimo i tadašnjih (a dobrim dijelom i današnjih) pravila koncertnih albuma kad se tempo forsira na početku, a potom smiruje. Dakle, EKV je koristio suprotnu strategiju, ali time postigao i da dan danas to fascinira. Nakon pjesme „Stvaran svet oko mene“, A stranu zatvara „Budi sam na ulici“ što stvara efekt da vam manično okretanje ploče kako bi nastavili niz euforije traje „sto godina“ da bi vas na B1 dočekala „Kao da je bilo nekad“ kao još jedna himna koju Milan pjeva iz dubine duše u potpunoj opreci Margitinih klavijatura koje kao da onomatopejski oponašaju inače nečujni mačji kas ili prigušeni zvuk kiše na krovovima (ili oboje). Koliko god da sam tu pjesmu dosad čuo, uvijek me iznova razgali ta kreativna zvučna igra koju su Milan i Magi razvili u toj pjesmi.
I onda na red dolazi „Ti si sav moj bol“ – ako postoji na ex Yu prostorima pjesma koja zahtijeva potpunu emotivnu predanost nekoga tko je već izvanserijski pjevač i da on prepusti tim emocijama da mu oblikuju izvedbu i da povrh svega sve to skupa zahtijeva jednako tako ‘na nož’ preciznu i istovremenu energičnu svirku benda koji s istim tim pjevačem mora ući u trans – onda je to „Ti si sav moj bol“. Poslušati izvedbu te pjesme iz Kulušića jednostavno vas mora nakostriješiti – u suprotnom rock nije vaš par rukava, pa se trebate posvetiti nečem drugom.
Ni nakon te i takve izvedbe, EKV ne posustaje jer je već u ‘šestoj brzini’ i nakon „Ti si sav moj bol“ isporučuje udarničku „Tatoo“. Tempo usporava s „Oči boje meda“, ali tenzije ne popuštaju na toj pjesmi koja je s razlogom otvarala drugi album i kad je snaga Milanovog „Aj, aj, aj, aj“ donosila orgazmički klimaks. „Novac u rukama“ potom potpuno raspamećuje publiku koja kao da se natječe s Milanom tko će biti glasniji. Posljednja „Radostan dan“ jednako je „osobna karta“ EKV-a kao što je i svaka gore navedena pjesma, ali ona je onaj amalgam kojim je Ekatarina Velika u svoj izričaj utkala weltschmerz kao jasan emotivni putokaz, kao nešto čemu će se vraćati i što će tu grupu jasno izdvajati od ostalih, ali i ono što će je obilježiti. U ovoj verziji iz Kulušića u „Radostan dan“ kao da je utkan hommage grupi The Doors jer Magi rastura klavijature u stilu Raya Manzareka, kao što je i Milan u Morrisonovskom transu i kao da oboje traže vrata percepcije u kojem bi se susrela dva weltschmerza – jedan s kraja šezdesetih sa zapadne obale SAD-a, drugi iz osamdesetih i s Balkana – oba u ironiji svog vremena i želji da se maničnom scenskom bukom nadglasaju osjećaj boli.
„EKV Live 1986“ nije samo dokument vremena i scene bivše Jugoslavije. To je i dalje jedan od najboljih live albuma iz općenito gledano najjačeg desetljeća jugoslavenske scene. Bivšu državu nagrizala je inflacija u krizi, radnički štrajkovi postali su svakodnevica, ali je zato EKV zvučao nestvarno svjetski na live albumu s kojim se tada ujedno oprostio od ljubljanskog diskografa.
(Originalno izdanje ZKP RTLJ 1987. / box set izdanje: ZKP RTV Slovenija, PGP RTS, 2025.)
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
