Peti nastavak ‘unboxing the EKV box set’ u fokus stavlja četvrti studijski album Ekatarine Velike, ujedno prvi objavljen za tadašnji PGP RTB.
Lepršava vamp estetika koju su početkom 1980ih donijeli britanski novoromatičarski sastavi, sredinom istog desetljeća iščezava i na njeno mjesto dolazi mračnija (dark) estetika, a u naše krajeve dolazi preko sastava The Sisters of Mercy i njihovog prvijenca „First and Last and Always“ i pogotovo s albumom „Love“ koji grupa The Cult objavljuje krajem 1985. godine.
The Cult u bivšoj Jugoslaviji tad prvenstveno donosi novi zvuk koji nalazi plodno tlo kroz udarne singlove „She Sells Sanctuary“ i „Rain“ koji u narednoj 1986. osvajaju diskoteke i slušaonice, dok je u vizualnom smislu od naslovnice do imidža samog benda sve puno mističnih simbola. Na tu novu mračnu mistiku ne ostaju imuni ni članovi Ekatarine Velike.
Lirika i stil Ekatarine Velike uvijek su bili prožeta romatičarskim momentom svjetske boli, i u tom trenutku doimalo se kako nadolazeći heroji novog britanskog zvuka razmišljaju na sličan način. Bilo je to poput otkrića srodnih duša s drugog kraja kontinenta, pa u tom smislu treba gledati i na album „Ljubav“ koji nosi isto ime kao i Cultov „Love“ i jednako tako donosi kombinaciju mračnijeg ambijenta, ali s probojnim pjesmama robusnog rock zvuka.
Iako ima momenata koji baš mirišu na The Cult, posebno u uvodnoj pjesmi „Zemlja“, ipak se ne može govoriti o slijepom kopiranju narativa, već o nadahnuću i duhu tog vremena, jer EKV je imao svoj prepoznatljiv put i ovo je bila više sretna okolnost da se i u zvuku i narativu mogao uzdići do nivoa da se unutar redova kristalizirala i misao da bi se možda moglo nešto napraviti i izvan granica matične zemlje. Dakako, i estetika omota, koju je i ovog puta osmislila Margita Stefanović Magi dodijelila je mistične simbole svakom članu na poleđini, dakle Margiti, Milanu Mladenoviću, Bojanu Pečaru i novopridošlom bubnjaru Srđanu ‘Žiki’ Todoroviću koji je došao na mjesto Ivana Rankovića Rake. Kod Žike treba napomenuti da iako je naslijedio očeve glumačke gene, glazbeno se kalio s Canetom u Radničkoj kontroli, u Vasićevom Bezobrazno zeleno i Kojinoj Disciplini kičme.
U to vrijeme na uredničko mjesto u PGP RTB-u dolazi Petar ‘Peca’ Popović, dotad već dokazani rock novinar i urednik Džuboksa i Rocka – dva najtiražnija tadašnja lista o rock glazbu. Pecine glavne akvizicije za PGP RTB u tom periodu bile su Električni orgazam koji je dotad bio u Jugotonu i Ekatarina Velika koja je objavljivala za slovenski ZKP RTLJ. Obadva benda bila su u naponu snage s rastućom popularnošću.
Diskografija u Jugoslaviji u periodu osamdesetih bio je lukrativni biznis, iako je bila riječ o socijalističkoj zemlji. Treba uzeti u obzir da je u odnosu na broj stanovnika Jugoslavija bila na drugom mjestu u svijetu po prodaji nosača zvuka. Ispred nje je jedini bio Brazil, a SAD su bile na trećem mjestu. Čak i ekonomska kriza i inflacija koja se počela značajno valjati od sredine tog desetljeća nije se odražavala na prodaju nosača zvuka, pa se i kroz tu prizmu treba vagnuti značaj dolaska EKV-a i Orgazma u PGP RTB.
Po pitanju albuma „Ljubav“ ništa nije bilo prepušteno slučaju. Od početka se radilo na tome da se proba nadmašiti izvrsnost prijašnjeg „S’ vetrom uz lice“, napraviti najkvalitetnija moguća zvučna slika za što je bio angažiran australski producent Theodore Yanni, da se dokaže da je bend u samoj špici aktualnosti s onim što se događa i u Ujedinjenom Kraljevstvu i da u konačnici sve to bude odskočna daska da EKV uđe u veće koncertne prostore.
No Ekatarina Velika nije baš bila grupa čiji članovi bi momentalno skočili od ushićenja da im netko servira sve za lagodni ulazak u mainstream. U to vrijeme su pravila za ulazak u mainstream bila prilično jasna, tj. uključivala su ono što se zove „peglanje zvuka“, što je obično značilo da se mijenja imidž i da se gube karakteristike sirovijeg i grubljeg zvuka, te da se inače neuklopivi rokerski karakteri pakiraju u popistički ‘celofan s mašnom’. Peca Popović bio je jedna od najvažnijih garancija da kuća neće učiniti takav pritisak na bend i u tom smislu je „Love” The Culta bio svojevrsna sretna nit vodilja za obje strane – uklapao se u estetike EKV-a, a Peca je imao adut da se radi velika moderna rock ploča, što je dovelo do one spasonosne situacije da se bend ne osjeća prodanim, u smislu da buduće tiraže nastaju na uzusima onoga što EKV i inače radi i u što vjeruje.
Možda je upravo taj splet win-win okolnosti doveo do toga da sve legne na svoje mjesto i da se „Ljubav“, kako tada, tako do današnjeg dana smatra jednim od najboljih albuma Ekatarine Velike.
Već s uvodnom pjesmom „Zemlja“ biva jasno da je u pitanju velika rock ploča u kojoj uvodna gitarska tema, koja miriše i na etno štih, biva sidrena bubnjevima koji kao da sve usporavaju, ali u biti stvaraju dojam zatezanja praćke ili luka sa strijelom da bi pred refren uslijedilo odapinjanje uz poletni a la Cultov „Rain“ ritam koji je u modu tada nakon dugo vremena u rock vratio i zvuk tamburina. Sama poruka pjesme instantno se ustoličije kao himna koja je nadahnuta periodom kontrakulturne eksplozije koja je klimaks doživjela na Woodstocku, a mogle bi se jake poveznice pronaći i u samim začecima protestnog folka Woodyja Guthrieja i njegove glasovite „This Land Is Your Land“.
Na koncu, pogleda li se recentno uzavrelo političko stanje u Srbiji skoro pedeset godina kasnije, jedan od soundtracka po kojem ćemo pamtiti ovo vrijeme svakako će biti zborno izvođenje „Zemlje“ na studentskim prosvjedima. Svjesno ili nesvjesno, Ekatarina Velika snimila je svoju najveću himnu pravde za običnog malog čovjeka upravo na ovom albumu.
U narednoj „Pored mene“ može se iščitati sličnost riffa i gitarskog efekta s Cultovom pjesmom „Phoenix“ čisto kao još jedan dokaz tvrdnji isprepletenosti albuma „Ljubav“ s albumom „Love“, no divota je pratiti autorski narativ EKV-a koji je dovoljno snažan i autonoman za ispričati svoju priču. Uglavnom „Pored mene“ je savršeni A2 iz tog vremena koji svojim upbeatom stvara sigurnu premosnicu između uvodne „Zemlja“ i naslovne „Ljubav“, ali nipošto kao neprimjetan broj već kao potentna koncertna himna. „Ljubav“ pak kao da je u sebi sabrala sve najvažnije EKV momente gledano od drugog studijskog albuma, uz to Milan tu pjeva iz petnih žila i toj eksploziji emocija teško se othrvati i dan danas.
Kod „7 dana“ koja je četvrta po redu, moram opet povući paralelu s „Love“ (izgleda da je jače od mene), ali ona nosi snažan neodoljivi impuls kao i četvrta po redu „Brother Wolf; Sister Moon“. I opet moram naglasiti da tu nije riječ o plagiranju, već čisto o ritmu albuma – onoga kako se nekad radilo. „7 dana“ usporava tempo i započinje kao balada, no ona je isto primjer snage preokreta koji su EKV imali u sebi, jer kad se dogodi taj twist, pjesma kao da počne kao vrtlog usisavati sve oko sebe dok Milan zvuči poput ranjene zvijeri.
A stranu odjavljuje opčinjavajuća, jednako izvrsna i aranžmanski fluidna „Voda“ u kojoj je dominantna igra Margitinih klavijatura i Milanovog sola na wah-wah pedali. Bolje nije moglo.
B stranu otvara također odavno legendarna „Prvi & poslednji dan“, onaj, može se reći, trade mark EKV-a u kojem zaigranu gotovo dječju zvučnu podlogu prati kontrastna lirika u kojoj su sukobljeni pojmovi „praznik“ i „prevara“ i dakako prvi i posljednji dan – početak i kraj. Gotovo sudbinski, kad se sjetimo Mladenovićeve sudbine, dok Magi svira kao da sat otkucava brže nego što smo naviknuli.
Nakon toga novi zgoditak, tj. evergrin „Ljudi iz gradova“ – tema kojoj se Milan vraća na svakom albumu EKV-a u kojoj kao da pokušava pronaći i dešifrirati bilo i snagu grada kroz navike njegovih žitelja poslaganih kao kockice u svojim malim svjetovima načičkanima u betonskim blokovima.
Poletna himna slobode „Zid“ me i tada draškala činjenicom da je Milan odabrao za nju akustičnu, a ne električnu gitaru – kao da je MTV Unplugged era došla dvije godine ranije nego kad je uistinu počela. S naknadnom pameću bih prije zaključio kako je time stavljen veći naglasak na posljednju „Tonemo“ kao zadnji labuđi pjev najbolje faze grupe u najboljem trenutku osamdesetih.
„Tonemo“ je i tada odskakivala od onog što se smatralo EKV potpisom, jer iako pjesma instrumentalno juriša u katarzu, Milan ne odlazi u višu lagu ni na refrenu dočaravajući limb fizičke prisutnosti, ali duhovne i mentalne odsutnosti kroz stih „Ja nisam tu“ čime je ovaj album klimaksa odveden namjerno u antiklimaks na kraju, zbog čega upravo „Tonemo“ tako jako odjekuje kao naslućivanje neke zle kobi.
U tim godinama jugoslavenskog limba, Ekatarina Velika uspješno je zablistala kao jedna od najsjajnijih zvijezda glazbenog neba – komercijalan, ali nikad bend za raju, već omiljen upravo za one manjinske intelektualne sfere koje je također čekalo skorašnje potonuće kad su stvari počele kliziti u nepovrat.
(Originalno izdanje PGP RTB 1987. / box set izdanje: ZKP RTV Slovenija, PGP RTS, 2025.)
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
