Osmi nastavak ‘unboxing the EKV box set’ bavi se posljednjim albumom EKV-a iz 1993. godine. Milan Mladenović umire iduće godine. Bojan Pečar odlazi 1998., a Margita Stefanović 2002. godine.
Nemoguće je neke stvari naštimati. Svaka krene od nekog svog početka i na koncu se dotaknu…
Što se tiče Ekatarine Velike nisam želio samo jedan tekst posvetiti ovom obimnom i prvenstveno vrijednom izdanju, jer spojeno je previše končića s raznih strana bivše nam velike države da bi se do njega došlo u ovakvom integralnom i cjelovitom obliku. To je determinirani rad blizak hibridu forenzike i arhivarsko-detektivskog naboja – skupiti sve te fragmente nakon nekoliko desetljeća razbacanih po Balkanu. Zatim uskladiti legislative, podjelu posla i suradnju ljudi koji vjerojatno dotad nisu surađivali na sličnom projektu objedinjavanja nečije glazbene karijere – da se ništa ne prepušta piratima i da se stvori vrijednost te suradnje.
Uz sve, radi se o jednoj od najznačajnijih rock karijera Jugoslavije jednako u umjetničkom smislu, te istovremeno u smislu humanih opredjeljenja, stavova duboke sućuti i empatije prema žrtvama posljednjeg rata koji nas je zadesio, pa do mjere življenja svojih opredjeljenja glavnih aktera, njihovog ne izdavanja načela i ustrajnost do smrti koja je prerano odnijela te lirske duše koje su doživjele sudbinu leptira na kotaču – motivu o kojem su svima nama omiljeni rock bendovi iz osamdesetih u to vrijeme nekom čudnom koincidencijom pjevali.
Što se tiče konkretno političke situacije u Hrvatskoj, s ovim literarnim putovanjem kroz diskografiju benda kao da je s druge strane dolazio i suton građanskog društva kako se približavao MTP-ov koncert na Hipodromu, koji je po završetku prerastao u prvorazredni politički problem koji se prelijeva i izvan granica Hrvatske, obzirom na nagli zaokret vodeće stranke i premijera u smjeru šovenskog ekstremizma koji smrdi na zlokobni NDH.
U tom tenzijama ispunjenom eteru u kojem se na ‘oni’ i ‘mi’ cijepa unutrašnje društveno tkivo i gdje se s najviših državnih pozicija cijedi bahatost u užitak valjanja u blatu fašizma transcendentno izbija značenje albuma „Neko nas posmatra“ koji je nastajao u šovenskom mraku srpskog društva 1993. godine.
Već iz samog naslova izbija nelagoda koja nedvosmisleno odjekuje na način da sile mraka prate svaki potez EKV-a, jer je Milan Mladenović tada već dobrano bio označen kao element koji se ne uklapa u niti jednu šovensku politiku. To je otvoreno počelo s projektom Rimtutituki i svirkom na kamionu po beogradskim ulicama kad je odjekivao stih antiratne „Mir brate, mir“ u projektu u kojem su članovi EKV-a, Električnog orgazma i Partibrejkersa (uz Milana to su bili Srđan Gojković Gile, Zoran Kostić Cane, Goran Čavajda Čavke, Zoran Radomirović Švaba, Nebojša Antonijević Anton, Ljubomir Jovanović Jovec i Borko Petrović) digli glas protiv rata.
Iste 1992. je Milan Mladenović na manifestaciji „Beogradsko proleće“ (gdje je Ekatarina Velika bila proglašena bendom godine), iskoristio priliku da pred kamerama kaže da je EKV-u bilo „olakšano da dobiju nagradu jer su mnogi njihovi prijatelji i muzičari iz Zagreba, Rijeke, Ljubljane, Sarajeva i ostalih gradova bili prisiljeni napustiti zemlju”, te je sve prisutne u dvorani pozvao na minutu šutnje za žrtve rata koji nije imao smisla za nikog normalnog.
Pod tim pritiskom otvorenog antiratnog elementa u Miloševićevom režimu, u kojem je ljude gutao mrak i za manje stvari, nastaje album „Neko nas posmatra“ grupe koja je zadržala formu kvarteta do kraja. Pored Mladenovića u grupi su bili Margita Stefanović Magi na klavijaturama, Marko Milivojević za bubnjevima i Dragiša Uskoković Ćima na basu.
Ono što nekako odmah upada u uši (s naknadnom pameću) jest da Milan Mladenović na „Neko nas posmatra“, već u toj prvoj naslovnoj pjesmi, zvuči kao da nikad mlađi nije bio. Gotovo, u želji da isporuči pop, a ne rock album, možda i s najmanje gorčine u glasu u usporedbi sa svim prijašnjim albumima. Nekako transcendentno podsjećajući na Melihu Varešanović – Sarajku koja je tih dana prkosila elegancijom i ljepotom usred ratnih strahota Sarajeva i čija je fotografija obišla cijeli svijet i ušla u legendu otpora.
Tako nekako doživljavam i Milanov prkos na „Neko nas posmatra“ dok odašilje poruku tom nekome stalkeru iz mraka kroz kontrapunkt uloga, ako se ta pjesma usporedi s klasikom grupe The Police „Every Breath You Take“ (Sting je sebe stavio u ulogu sumnjivog promatrača, Milan sebe u ulogu promatranog od nekog tko ‘iz mraka’ prati svaki njegov udisaj).
Tu kao još veće iznenađenje dolazi naredna „Istina mašina“, obrada pjesme grupe Time, kao potpuno neočekivani potez, doslovce nešto što zbunjuje svakog – obzirom da su EKV kao dokazani heroji osamdesetih po prvi put skočili u sedamdesete i donijeli obradu koja iskače iz svih dotadašnjih obrazaca grupe, a opet u pitanju je hommage kakav obično odašilju tinejdžeri u svojim prvim bendovima kad teže kopirati slavnije uzore.
Ne znam koliko se to tada činilo promašenim, koliko kao neki nedostatak vlastitog kreativnog materijala, ali poseban je osjećaj danas čuti Mladenovića kao al pari Dadi Topiću i EKV koji svira verziju prilagođenu svom senzibilitetu i to upravo pjesme koja istinu zaziva kao ultimativnu dobru silu koja će na kraju donijeti katarzu nad mrakom laži i koja je između ostalih ustoličila grupu Time kao jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji jugoslavenski hard rock bend sedamdesetih. Onaj kome su poznati Milanovi prvi koraci s grupom Limunovo drvo, vjerojatno osjeća da je s obradom „Istine mašine“ na posljednjem albuma EKV-a Mladenović napravio puni krug (na iznenađenje i zbunjenost promatrača iz mraka).
„Istina mašina“ također prolongira i ono što su mnogi obožavatelji htjeli čuti od EKV-a te 1993. godine, no nisu trebali čekati predugo kako se album odmotavao, jer treća „Ne“ u sebi je donijela između sudbinskog riffa sabijenu sumu osjećaja iz tog perioda. „Da li je kraj? Meni je dosta. Ja kažem ne. Ne je sve što kažem ja“, govori refren iz kojeg je doslovce sve jasno što se tiče stavova, a godinu dana kasnije će se pokazati i životna težina Milanovog „Meni je dosta“.
No s „Ne“ kao da se stvari tek zalaufavaju, obzirom da nakon nje dolazi „Zajedno”, a potom „Anestezija“ kao najvažnija pjesma upravo ovog posljednjeg albuma, ujedno i najsnažniji kreativni krik benda, dok su neki tada mislili da je kreativnost za EKV stvar prošlosti. „Anestezija“ započinje riječima govora Martina Luthera Kinga: „Our generation will have to repent not only the words and acts of the children of darkness but also for the fears and apathy of the children of light“ (Naša će se generacija morati pokajati ne samo zbog riječi i djela djece tame, već i zbog strahova i ravnodušnosti djece svjetla), a sve nakon toga je zrcalna igra psihe, medicine i društva – otvorena da se shvati i poveže na puno načina i interpretacija, a opet jasno ukazuje na nemoć i obamrlost.
Zajedno pak s nabrajanjem imena drugova na početku i potom stihom „U prošlim danima osvojili smo ponos, u prošlim danima izgubili smo sve” možda najzornije priča priču o propasti jedne scene, pucanju veza, da bi kasnije povukla u pozitivnom smjeru iz kojeg se iščitava poziv na angažman i u tim turobnim vremenima jer kako tekst zaključuje: „Dolazi dan, dolazi dan. Dan koji čekam ovde zatrpan. Ovi ljudi su valjda zaslužili bolje. Mi to možemo zajedno”.
„Just let me play some modern r’n’r music“ nakon toga zanjiše u nekom bezbrižnom karipskom stilu, no lirski progovara o tome kako je došlo neko drugo vrijeme, sublimirajući to stihovima: „Zaboravi prošlost i javi ima li promene u tvojoj glavi“, dok taj neki bezbrižni rock i u tom obliku služi onome čemu je rock oduvijek služio, a to je prenošenje poruka koje često nisu u skladu s nametnutim normama. Dakle, „Just let me play some modern r’n’r music“ je tu prvi potez na albumu koji sugerira osnovu za buntovništvo, a njega donosi naredna „Hej mama“ u kojoj se ustanovljava da je normalnost kao takva suspendirana i da je na snazi brutalni zakon jačeg koji posebno udara na relaciji roditeljske brige za dijete koje je dovoljno odraslo da u takvim odnosima bude pregaženo.
Tenzije nastavlja dizati pankerski odrješita „Bežimo u mrak“ (pankerska verzija snimljena 1988. objavljena je paralelno s objavom box seta, op.a) koja donosi jasnu inverziju dobrog i zla, tj. svjetla i mraka kroz stihove: „Vatra je ostala u nama, šume će nas primiti u mrak. Bežimo sa ovog svetla, bežimo u mrak.“
Predzadnja „Jadransko more“ nije samo Milanov žal na nekim bezbrižnijim vremenima koja su vezana i za njegovo djelomično makarsko porijeklo, već je u ovom slučaju ono ona mitska točka pomirenja i duševnog izravnanja – nešto kao prostor nezahvaćen bremenitom sudbinom kopna tog istog morskog bisera, nešto plemenito i čisto što uvijek i jedino vodi duhu pomirenja.
Okolnosti su htjele da posljednja pjesma posljednjeg albuma ovakvog benda nosi naziv „Ponos“. S jedne strane posljednja, ali nikako oproštajna, točka jednog velikog poštovanja koje je EKV izazivao kod svih koji su ga voljeli i kojima je davao snagu i utjehu, s druge, ako se gleda pozicija benda, monolitno podsjećanje na ono od čega se i krenulo.
Milan je tu pjesmu uobličio kroz vizuru odnosa ljubavnog para i dao mu organski shvatljivu dimenziju kroz onu točku gdje stvari između parova pucaju, ali on moli za onu posljednju sekundu primirja. „Nećeš moći da stigneš ove godine porozne, ali nemoj da brineš, ponos ostaje“ – doslovce je posljednji stih ovog albuma, time i diskografskog opusa Ekatarine Velike – benda koji je i okončao u agoniji devedesetih kao dio djece svjetla, koji se nije mogao pomiriti sa svime što se događalo i pri tome ostati ravnodušan.
„Neko nas posmatra“ je i produkcijski bio rađen kao potraga za svjetlošću u jednostavnosti izričaja i direktnosti. Bio je i ostao sušta suprotnost prethodnika „Dum dum“, a 1993. je bila čak i gora od 1991. – vrijeme kad se činilo da ratna svakidašnjica nikad neće prestati. No ponavljanje paterna prethodnog albuma nikad nije bila igra EKV-a, pa tako ni ovog puta.
Uz sve, obzirom na ono pobrojano s početka i koincidenciju s nekim događajima u kojima sam izostavio i ono što se trenutno događa u Srbiji gdje se upravo odvija borba za slobodu od aveti mraka koje su svoje sjeme posijale upravo prije tri desetljeća dojma sam da „Neko nas posmatra“ nije toliko ni bio rađen za one odrasle uz EKV, već da je u vremenskoj kapsuli ostavljen za neke nove generacije djece svjetla – da nikad ne izgube nadu u tami.
(Originalno izdanje PGP RTB 1993. / box set izdanje: ZKP RTV Slovenija, PGP RTS, 2025.)
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
