Treći nastavak ‘unboxing the EKV box set’ u fokus stavlja treći album grupe iz 1986. kojim se probila u više sfere jugoslavenske scene.
Svojevrsno pravilo trećeg albuma u diskografskom svijetu kako je bilo uspostavljeno krajem šezdesetih godina XX stoljeća, tako je bilo i na snazi u osamdesetima. Kroz tu prizmu, koja se pokazala uspješnom, gledale su sve uključene strane, tj. diskografi, sami bendovi i publika. Na trećem albumu stvari su bile jasne i iskristalizirane za sve tri strane. Diskografi koji su ulagali u bendove i doslovce ih ‘lovili’ u samom začetku znali su da će bendovi ispeći zanat na tom trećem albumu ako su stvari dotad bile kliknule na pravi način i da tu negdje dolazi i isplativost nakon početnog ulaganja. Bendovi su također toga bili svjesni jer su dotad već okupili svoju publiku i bili su spremni da okupe još više obožavatelja samim time što imaju iskustva, samopouzdanja i kreativne snage, uz to što više nisu bili nepoznanica na terenu. Samim time i publika je vjerovala u taj scenarij koji se često znao obistiniti jer je objavljivanje albuma bilo puno dinamičnije, uglavnom svake godine novo izdanje jer je glavna komunikacija išla kroz pjesme, a daleko manje kroz PR strategije. U prosjeku svaki bend je za „biti ili ne biti“ imao onih magičnih pet godina o kojima je pjevao Bowie.
To pravilo vrijedilo je i za Ekatarinu Veliku. To nije samo bio trenutak kad je trebalo potvrditi dotadašnju putanju, već postati veliki bend koji tek treba stvoriti svoje himne unutar svog stila. „S’ vetrom u lice“ upravo je bio i rađen na način da bude u svakom pogledu najveći album Ekatarine Velike jer je bend u tom trenutku imao sve adute za to, gledano u globalnim, ne samo jugoslavenskim okvirima. Godina je 1985., jesen, što znači da su dojmovi oko Live Aida održanog tog ljeta itekako prisutni, uz to britanskim rockom počela su dominirati dva nebritanska sastava s jednom dotad drukčijom estetikom, irski U2 i škotski Simple Minds koji su probili granice mainstreama. I jedan i drugi predvođeni moćnim frontmenima, ali stilski izvan blues i hard rock gabarita koji su i dalje u rocku bili dobitna formula. U tom trenutku u Jugoslaviji je postojao samo jedan bend koji je taj globalni trenutak izvedbeno i produkcijski mogao prenijeti na domaći teren – Ekatarina Velika.
Za takav skok odabran je poznati teren i poznati suradnici – oni koji su učestvovali na kreiranju prijašnjeg eponimnog albuma „Ekatarina Velika“. Tonski snimatelj i producent bio je Dragan Čačinović Čač, za računalno kreiranje zvuka i programiranje bio je angažiran Stanko Juzbašić, a snimalo se u zagrebačkom studiju SiM na Zelengaju. Komplikacije s bubnjarima, pak, postaju normalan modus operandi, a ne eksces. Ivan Fece Firči napušta bend zbog služenja vojnog roka, a na bubnjarski stolac dolazi drugi Ivan, tj. Ivan Ranković Raka. No kreativni trokut Milan Mladenović – Margita Stefanović – Bojan Pečar je na ulasku u kreativni zenit i nedvojbeno posjeduje snagu i entuzijazam da novopridošlog člana stopostotno uvuku u svoj film.
Rezultat je album oko kojeg će se godinama kasnije među obožavateljima lomiti koplja oko toga je li u pitanju najbolji album Ekatarine Velike ili to prvo mjesto dijeli s albumom „Ljubav“, no da spada u red onih najdražih među dotičnom populacijom oko toga gotovo i da nema dvojbe.
Što se tiče produkcije, oko koje ‘cendra’ dio glazbene kritike i dan danas (u smislu da album ima „klasičnu produkciju osamdesetih“), možda bi kao odgovor trebalo ići protupitanje: „A kakva bi to produkcija trebala biti 1986. godine, dakle usred osamdesetih?“ Ali te stvari su daleko kompleksnije u svojoj naravi. Ne treba gubiti iz vida da su tada to bili novi standardi i da je svako desetljeće imalo svoje imperative kako se zvučno udaljiti od desetljeća prije.
U tom smislu Ekatarina Velika bila je i tu u svojoj pionirskoj ekspediciji da pokuša uspostaviti nove standarde u svojoj eri, dok je štošta toga na sceni tada zvučalo kao da se snimalo tehnikom i znanjem iz prijašnjeg desetljeća. I to je postignuto, što se posebno čuje na remasteriranim vinilima i zahvaljujući današnjoj tehnologiji koja omogućava da se album u najbolju ruku čuje onako kako je zvučao tada u studiju. „S’ vetrom uz lice“ upravo posjeduje tu veliku produkciju osamdesetih već na uvodnoj „Budi sam na ulici“ koja da bi bila efektna mora biti ispunjena vokalom većim od života, a to se moglo samo s Milanom Mladenovićem za mikrofonom.
U to vrijeme prije skoro četrdeset godina sjećam se da je izgledalo kao da je „S’ vetrom uz lice“ nepresušni izvor hit-singlova, danas se pak album doima kao savršeno posložen prvi best of album grupe.
Uvodni niz je fantastičan i neponovljiv: „Budi sam na ulici“, „Ti si sav moj bol“ i „Kao da je bilo nekad“ – gotovo kompletna A strana je savršeni energetsko-emotivni niz stvoren za generaciju koja je od rocka očekivala više i to više s ovim albumom dobila. „Umorna“ kao A4 nudi samo predah, nipošto umor, ali i spoznaju da Ekatarina Velika nije mogla promašiti ni s baladom u toj fazi.
B strana je isti rakurs – druge pjesme. Otvara je „Novac u rukama“, potom „Sarajevo“ dobuje egzorcističkom energijom uz dominantan Milanov grleni stih: „Izađi iz mene“, kao da s najvećom mogućom mukom, ali i entuzijazmom najavljuje novo poglavlje u zvučnoj historiji pop kulture ovih prostora. Na B3 „Stvaran svet oko mene“ zakucava još jednu pobjedu prije nego li „Soba“ malo spusti tenziju i pripremi prostor za odjavnu „Grad“ – himnu slobode u kojoj se postavlja pitanje postoji li otvoren grad (što Milan posebno dvostruko naglašava u pjesmi), mjesto za sve one s dignutim čašama iz uvodne himne individualizma koja hrabro poručuje da odvažnost neće uvijek pasti na plodno tlo u društvu. I dok Milan postavlja pitanje: „Da li još uvek negde postoji znak, kameni vrh sa koga dopire glas“, biva jasno da je on taj glas i da je Ekatarina Velika s ovim albumom izgradila taj mitski Eldorado slobode u svojoj glazbi.
„S’ vetrom uz lice’ i dan danas kipti entuzijazmom benda koji je u potpunosti posvećen misiji proboja i koji se upravo s tim albumom i dogodio. Na taj proboj ne treba gledati plošno kao proboj u komercijalnom smislu, već je daleko važnije što je „S’ vetrom uz lice“ pronašao generaciju publike koju je Ekatarina velika oblikovala i kao ljude u svom kozmopolitskom univerzumu. I tako je ostalo do danas. Intelektualno i glazbeno utočište pronašli su mnogi koji su iz različitih razloga bili sami na ulici, tj. neuklopivi u sužene vidike koji su za svega pet godina od ovog albuma postali službeni narativi naših suženih svjetova osakaćenih za kozmopolitizam.
(Originalno izdanje ZKP RTLJ 1986. / box set izdanje: ZKP RTV Slovenija, PGP RTS, 2025.)
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
