Dvostruki album ‘Krug’ donosi unplugged nastup tandema Milana Mladenovića i Margite Stefanović održanog 19. svibnja u Prištini, dakle nepunih šest mjeseci prije smrti frontmena EKV-a.
Koncert koji su Milan i Magi upriličili tada u Prištini dakako nikad nije ni bio planiran za objavu u obliku albuma. Stoga, s tehničke strane gledano, radi se šturom i nimalo produkcijski raskošnom djelu, gotovo bootleg izdanju kojeg ni postprodukcijskim zahvatima nije mogao izbrusiti ni Nenad Kuzmić koji ujedno potpisuje i mastering albuma „Krug“.
Niti jedan mikrofon tada nije bio okrenut prema publici kako bi upijao reakcije, pa već u početku disproporcija u glasnoći izvedbenog spram feedbacka bode uši. Kao da je publika u jednoj dvorani, a duo Mladenović i Stefanović u drugoj. A uzgred rečeno, ni knjižica ovog izdanja ne donosi informaciju gdje je točno u Prištini tada snimljen koncert. Dakle, diskutabilno je koliko bi ovo izdanje moglo zaintrigirati neke mlađe generacije.
No ono što nije diskutabilno jest koncertna magija koju je taj najznačajniji tandem EKV-a i u tim šturim uvjetima imao. Važna je dimenzija „Kruga“ i kao artefakta – tj. snimke koncerta odsviranog u vrijeme najtmurnijeg perioda raspada Jugoslavije, kad je rat već četvrtu godinu stajao u glibu – vrijeme neizvjesnosti, neimaštine i sveopće depresije. U tadašnjim srpskim uvjetima, održati koncert u Prištini bio je vjerojatno poduhvat održavanja koncerta u dnu crne rupe. Uz sve to, Mladenovićevo zdravlje bilo je tada ozbiljno narušeno.
„Ti si sav moj bol“ kojom je otvoren koncert nekako i nije bio sretan izbor za ugrijavanje, a „Dum Dum“ koja je uslijedila donijela je sa sobom i onaj koncertni ugođaj kad i to malo tehnike na pozornici ne radi kako treba, obzirom da Mladenović poručuje ton majstoru u mikrofon kako se uopće ne čuje. No svaka nova pjesma u nastavku donosila je sve bolju kalibraciju između Magi, Milana i publike.
A kad su prsti i, posebno, glasnice postali ubitačno uigrani energija je počela isijavati nekontrolirano, što je obično bilo i pravilo kad je bend svirao u punoj formaciji. „Zemlja“, „Par godina za nas“, „Ljudi iz gradova“ i „Srce“ su stvorile čarobni niz na kraju prvog CD-a, što neupitno mami na preslušavanje ostatka koncerta. A drugi CD dokazuje da je to bilo samo zagrijavanje jer u jedanaest brojeva smještenih između „Novac u rukama“ i „R’n’r music“ tempo izvođenja je zgusnutiji zahvaljujući adrenalinu koji je te večeri nosio Mladenovića. Milan je cijelim svojim bićem bio uronio u glazbu i čak pauze između pjesama sveo na minimum, kao da je sve želio pretvoriti u jednu dugačku neprekinutu pjesmu koja treba odagnati sve demone, ili ih pak držati na odstojanju dokle god muzika traje. Muzika koja kao da je u tim trenucima bila jedini zaštitni omotač za ljudsku dušu.
Ne da se Mladenović nije štedio, već je vjerojatno koncert završio jednako mokar od znoja kao da je kojim slučajem te večeri skakao po pozornici. Pjevao je, kao što je i bio, poput pravog glasnika generacije kojoj je do kraja dogorjelo onih ‘par godina’ o kojima je isti taj Mladenović proročki pjevao prije nego li se njen svijet bespovratno sunovratio i izmjenio, kao što je i sam glasnik doživio sudbinu leptira na okrutnom i blatnjavom kotaču povijesti. S
toga i ovaj koncert iako nosi unplugged predznak u svojoj srži to nije. Unplugged tu kao da nije smješten u narativ želje samog benda, već stjecaja okolnosti i mogućnosti. Unplugged je tu od samog starta hendikep kojeg su Milan i Magi svojim labuđim pjevom pokušali nadići i isporučiti onu snagu kakvu isporučuju kao bend. I u tome su te večeri uspjeli.
Ocjena: 8/10
(Mascom / Dancing Bear, 2017.)