Peti album manchesterskog benda odiše ‘dubokom’ akustičnom atmosferom, na kakvu se rijetko nailazi.
Još jedan album Elbowa koji jasno odgovara na pitanje zašto su u dvadeset godina postojanja objavili samo pet albuma – oni su jednostavno usporeni i lijeni. Doduše, biografija Guya Garveyja, njihova pjevača, gitariste i glavnog tekstopisca sugerira puno živahniji životni tempo – novinar je, kolumnist, televizijski voditelj i humanitarac – no, kad je glazba u pitanju, nigdje mu se ne žuri. Sporo, pedantno i uglavnom tiho – karakteristike su koje su od Elbowa sasvim zasluženo s godinama stvorile poštovano ime, s platinastim tiražama.
Peti album britanskog Elbowa „Build a Rocket Boys“ potvrdio je da su majstori stvaranja zagušljive i ljepljive atmosfere, koja se u njihovom slučaju često iščitava kao post-britpop, no pojednostavljeno rečeno, radi se poluakustičnom materijalu u kojem se većina karata baca na Garveyjev upečatljivi vokal. Ovoga puta, grupa se fetišistički koncentrirala oko zvuka basa, niti vezilje cijelog albuma, koji svojim pulsirajućim ritmom odzvanja u praznog želucu slušatelja od prve do zadnje note. Nije ni čudo, s obzirom na to da je moćan bas uvijek bio glavno oružje manchersterskih sastava, još od polovice sedamdesetih.
Garvey je, kaže, napisao album o vlastitom odrastanju. Ako je suditi po količini prolivene melankolije, bilo je to poprilično usamljeno odrastanje, na granici očaja. Ipak, Elbow nisu snimili tužan i pesimističan album, radi se o jedanaest sporovoznih pjesama koje na svoj pomalo uvrnuti način slave život. Ploča je posložena tako da ima vidljivu dinamiku, neprestalno se mijenja i „raste“, a iako je izostalo ono nešto što bi se moglo nazvati happy endom, dojam je da frontmen benda zahvalan što je njegov život bio upravo takav.
„The Birds“, pjesma koja otvara album, odmah daje do znanja da se radi o snenom albumu magične atmosfere, koji se polako razbuđuje tijekom „Lippy Kids“, umivanje i malo živahniji ritmovi dolaze tek u trećoj „With Love“, a udarnički rad kreće s „Neat Little Rows“, koju kao i prethodnu, obilježava floydovski aranžmanski preokret kako se približavaju svom kraju.
Guyu Garveyju ponekad konstantna instrumentalna pratnja samo smeta, najdraže mu je kad mu netko iza leđa stisne dva tona tek na kraju stiha, kao u „Jesus is a Rochdale Girl“, ili da, ako se baš mora, odsvira nešto u trenucima njegove duge šutnje, kako je posložio „The Night Will Always Win“. Zato je ironično što je najbolja stvar na albumu „High Ideas“, u kojoj glavnu riječ vode gudači, bas i bubanj, materijalizirajući nekoliko neodoljivih minuta bez pjevanja. Za razliku od nje, „The River“ je jedva došla do svoga kraja, kao i omamljiva „Dear Friends“. Elbow je najviše živnuo u „Open Arms“, kada je priča, možda, došla do faze kada je Garvey napokon otkrio seks. Tko će ga znati, njegove misli su uglavnom zakukuljene između redaka…
Ako je dojam koji ostavlja „Build a Rocket Boys!“ ispravan, Guy Garvey nije previše ševio u mladosti, pa nije ni čudo što je maštao o raketi koja će ga odvesti na neku drugu planetu. Sada je, vjerujem, situacija drugačija. Slava je tu, tiraže rastu, valjda je nadoknadio sve.
Ocjena: 8/10
(Polydor/Universal Music, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
