Višeslav Laboš i Željko Luketić odveli su nas na znalačko i uzbudljivo putovanje kroz sintetičku glazbu bivše Jugoslavije.
Kompilacija – diskografima najdraži proizvod. Nema ekstra troškova studija, na njih su uvršteni provjereni hitovi, nema rizika i što je najvažnije prodaju se bolje. Što se velike većine glazbenih konzumenata tiče, najviše ih voli kupovati kompilacije jer je na njima naravno sve ono najbolje. Sistem je funkcionirao desetljećima, no svaka špranca dođe do zamora materijala i tada postaje nužno redefiniranje forme. I tu na scenu stupaju tzv. ‘diggeri’ – glazbeni znalci i zaljubljenici u zvuk i određena razdoblja koji su često ili DJ-i ili kritičari ili dugogodišnji urednici u diskografskim kućama.
O njihovom umijeću kopanja po arhivama i, tako rekoć, ponovnom otkrivanju zaboravljenih imena i kreiranju slagalice u kojoj nešto staro korespondira s modernim tj. onim što se profiliralo u ‘moderni’ zvuk, ovisi koliko će finalni produkt tj. kompilacija biti zanimljiva i uspješna. U recenzentskom smislu, gotovo je manje bitna kvaliteta kompiliranog spram hrabrosti i pronicljivosti kreatora kompilacije tj. diggera u rekonstrukciji glazbene prošlosti. Nije dovoljno samo izvući najveće hitove tog vremena (ili stila), već je nužno potreban balans i s onim manje znanim i počesto neobjavljenim ili objavljenim u malim tiražama, jer potrebno je pronaći spone i po mogućnosti originatore koji su s vremenom postali marginalizirani. Uglavnom za diggere je to hrpa posla s potpuno neizvjesnom konačnicom.
Jedna recentna domaća kompilacija te vrste dokazala je kako i ovdje imamo vrsne diggere, prave glazbene rudare pregaoce koju su u stanju napraviti, slobodno mogu reći antologijsko djelo koje svatko tko se zaputi izvan ovih granica i ne zna što bi stranim domaćinima donio kao poklon, a želi istaknuti neki kulturni nivo, može slobodno izabrati i neće pogriješiti, a još manje osramotiti se. Ta kompilacija je „Electronic Jugoton – Synthetic Music From Yugoslavia 1964-1989“ koju su kreirali Višeslav Laboš i Željko Luketić.
Vodilo se računa o svakom detalju. Retro štih naslovnice je toliko avangardan tako da je bezuvjetno riječ i o najboljem coveru nekog glazbenog izdanja u zadnjih nekoliko godina. Knjižica dvostrikog CD izdanja je izvrsno prelomljena; jasna, pregledna i kataloški ilustrirana tako da je razumljiva i zanimljiva kao što je i veliki plus što se odlučilo da bude tiskana na engleskom jeziku. Oba CD-a su također prava poslastica, minuciozno složen vremeplov potovanja kroz sintetički zvuk bivše Jugoslavije, ali znalački tarantinovski začinjen ‘pretumbavanjima’ u svrhu dinamike glazbe, jer glazba je na ovom izdanju na prvom mjestu. Laboš i Luketić su tu očigledno bili u potpunosti određeni i kreirali su „Electronic Jugoton“ kao logičnu glazbenu cjelinu potpuno oslobođeni misli da sve iskoriste kako bi prodavali neku jeftinu nacionalnu priču ispod žita (što se obično radi u ovom postjugoslavenskom periodu).
A ako ćemo potpuno iskreno, uspjeli su u prvi plan i gurnuti provokativni duh tog minulog vremena i njegovih aktera kada se škakljala mentalna nutrina slušatelja (obzirom da je društveno-politička sfera bila strogo cenzurirana), konkretno isplivava dimenzija homoseksualnog, osjeća se dolazak seksualne revolucije na Balkan kroz zvuk koji je okrenuo i paradigmu muško-ženskih uloga na sceni. Za razliku od mačistički nastrojenog rocka, akteri te elektroscene u začecima su feminizirani muškarci (Laboratorija, D’Boys, Oliver Mandić, Dorian Gray…), dok su najeklatantniji primjer ženskog uživljavanja u ‘mačo’ ulogu (tzv. alfa ženke) podivljalog seksualnog stroja predstavljale Slađana Milošević i Marina Perazić (Denis & Denis). Gledano s današnjeg stajališta galopirajućeg katoličkog moralizma ta glazba naše prošlosti plastično dokazuje određene slobode okolnosti u kojima je nastajala (što god se pričalo o tome) kao i da živimo u vrijeme moralističke histerije koja će nam u nasljeđe nažalost ostaviti pregršt pogubnih devijacija. Dalje>>