U rukama ‘starih hipija’ rock je ponovno uzbudljivo mračno mjesto u kojem se isprepliću cinizam, poročna dvosmislenost, iskustvo, ali i dječački naivno izgovorena ljubav.
Iskreno, morao sam se natjerati da poslušam ovaj album. Gorak okus nakon posljednjeg studijskog albuma Električnog orgazma „To što vidiš to i jeste“ još uvijek je bio prisutan, iako sam ga slušao zadnji put 2010. godine po objavljivanju. Taj album urađen u nekoj ‘disco susreće šezdesete’ maniri bio je znak da je kreativno vrelo grupe potpuno presušilo. Jest da je Orgazam tad bio u nekom ushićenju jer se u njega vratio klavijaturist i pjevač Ljubomir Đukić Ljuba, ali je epilog bio krajnje razočaravajuće i neinspirativno špartanje po frazeologijama preeksploaritanog zvuka i obrazaca.
Osam godina kasnije došao je „Gde smo sad?“, a ja sam potom ponovno krenuo u bolno preslušavanje albuma „To što vidiš to i jeste“ da se još jednom uvjerim je li u pitanju isti bend, jer ta dva albuma su nebo i zemlja.
„Gde smo sad?“ je u rangu najboljih albuma Orgazma s početka karijere grupe. Možda bi ga se najbanalnije moglo objasniti na način kao da je neka dobro vakumirana pošiljka acida s kraja šezdesetih došla na adresu Srđana Gojkovića Gileta i ekipe. „Gde smo sad?“ je psihodelično-eklektično putovanje. To nije album na kojem su samo nanizane različite pjesme, već uistinu cjelina koja mami da je se posluša uživo od prve do zadnje pjesme, kad bi Orgazam htio napraviti takav koncert, makar na 45 minuta, lišen sviranja starih oprobanih ‘uboda’ za publiku uvijek spremnu za nostalgiju.
„Gde smo sad?“ je punokrvni primjer da je kemija na relaciji Srđan Gojković – Ljubomir Đukić – Branislav Petrović proradila na pravi način. U rukama tih ‘starih hipija’ rock je ponovno uzbudljivo mračno mjesto u kojem se isprepliću cinizam, poročna dvosmislenost, iskustvo, ali i dječački naivno izgovorena ljubav.
Putovanje započinje „Bio sam loš“ koja zahvaljujući Ljubinim klavijaturama i Giletovom gotovo karikiranom falsetu kao da je isporučena direktno s Woodstocka ’69. dok tekstualno podsjeća na drske dilerske ispovijedi. Naredna „Istok, zapad, sever, jug“ diše u maniri afro utjecaja kakve su Stonesi imali na „Exile On Main St.“, dakle psihodelija hipnotičkog plesnog ritma dok su gitara i truba razigrane u svojim improvizacijskim plesovima slobode. Hipnotički groove preuzima sljedeća „Kamerom snimam sve“ i time definitivno postaje jasno da album „Gde smo sad?“ nije album singlova, već ugođaja, čime se Orgazam u koncepciji pomladio nekoliko desetljeća.
„Odvedi me do rupe“ fura mračni stonesovski spleen i isti onaj ritam ugođaja nemilosrdnosti, ali i magične privlačnosti ulica velegrada noću. Naslovni boogie „Gde smo sad?“ u središnjem dijelu albuma donosi prekretnicu i otvara prostor baladnom izričaju, koji je stilski gledano, sve veća rijetkost i nepoznanica mlađim izvođačima i bendovima. Davno zaboravljena formula, ali ne i za Orgazam. No prije toga, ‘spuštanje’ u slično ozračje donosi reggaeom pogonjena „Koliko dugo već nema te“.
Prva balada koja se neodoljivo čini kao hommage pokojnom Vladi Divljanu je „Bila si kao san“, nakon koje se kroz zvučnike razlije JJ Caleovska melankolija kroz pjesmu „Duga topla noć“ na koju se nadovezuje posljednji mračni psihodelični drive, ujedno i najduži na albumu, „Okašuka šakata“ koji moćno odvozi „Gde smo sad?“ do kraja.
„Gde smo sad?“ ujedno je i jedan od albuma najjačeg zvučnog integriteta Orgazma, usuđujem se reći gledano od početka karijere jednog od najdugovječnijih rock bendova s ovih prostora. A gdje su sad s ovakvim albumom? U samom vrhu kreativnosti. Koliko god se to i autoru ovih redaka činilo čudno i neočekivano. To je sve i dalje ‘dobar stari rock and roll’, ali preoblikovan i prezentiran svježe i uzbudljivo. A potpuno je drugi par rukava postoje li više nove generacije koje će to ‘popušiti’, no i za one starije itekako igra to što heroji iz mladosti imaju novi album vrijedan slušanja.
Ocjena: 8/10
(Mascom Records, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
