Električni orgazam je za razliku do Idola i Šarla krenuo najtežim putem, onim rokerskim, čisto misionarstvo u želji da se ta ideja rock and rolla pročisti i stavi na svoje noge…
„Paket aranžman je bio pomalo „neželjeno dete“ da ne kažem nužno zlo, za sva tri benda, na koji smo na neki način morali da pristanemo“, rekao mi je pokojni Vlada Divljan u intervjuu prije četiri godine. No ispalo je da je to „neželjeno dete“ označilo jednu veliku prekretnicu na tadašnjoj jugoslavenskoj sceni i s protokom vremena postala najvažnija glazbena kompilacija ovih prostora do današnjeg dana.
Za VIS Idole, ujedno i prve prave ovdašnje kemp heroje, to je bila startna pozicija za najveći komercijalni uzlet postignut već sljedeće 1981. godine s eponimnim „Mini albumom“ – situacija kad se zatreslo tlo ispod nogu Bijelog dugmeta dolaskom tih ‘nekih novih drskih, ali uspješnih klinaca’. Iste godine je svoj prvijenac, ujedno i jedini album „Bistriji ili tuplji čovek biva kad…“ objavila grupa Šarlo akrobata. Komercijalno daleko manje uspješna, ali po značaju i kasnijem dosegu najekstravagantnija i najupečatljivija pojava cjelokupnog ex-Yu rocka, da bi „Bistriji ili tuplji čovek biva kad…“ dobio status kakav je u svjetskim razmjerima uživao prvijenac njujorškog The Velvet Undergrounda.
Treći bend s „Paket aranžmana“ bio je Električni orgazam. „Električni orgazam je najslabiji bend s „Paket aranžmana“”, bio je stav nekih s kojima sam znao debatirati o tome, a nažalost je i nekakav opće prihvaćeni stav koji se s godinama kristalizirao. Puno toga palo je u zaborav da bi se konkretno i u širem kontekstu ta nepravda mogla ispraviti (u najboljem slučaju), tj. makar ublažiti u kristaliziranoj slici u kojoj su mnogi ‘pravu’ karijeru te grupe uzimali u obzir tek od petog albuma „Distorzija“. Stoga je možda najvažniji moderni moment po tom pitanju objavljivanje CD box seta edicije „Original Album Collection“ u nakladi Croatia Recordsa koji sadržava prvih šest albuma Električnog orgazma i nudi ih po uistinu povoljnoj cijeni koja je niža od 100 kuna, što ispada oko 15 kuna po albumu.
A upravo ponovno vraćanje tih albuma na tržište nudi niz konkretnih odgovora zašto Električni orgazam nije najgori bend s „Paket aranžmana”, već jedan od tri velika benda koje je suludo uopće međusobno uspoređivati. Odgovor nije jedan, već je to cijeli jedan ‘paket aranžman’ odgovora, stoga krenimo redom.
Električni orgazam je najdugovječniji bend sa spomenute kompilacije, a to nije bez vraga. Odgovori zašto je tako najviše leže upravo u albumima prve faze karijere i vremenu kad je bend krstario od punka preko art rocka dok nije došao do forme i svjetonazora Rolling Stonesa, nakon čega je postao i balkanski pandan Stonesa, ali ne u popularnosti, već upravu u onom pravovjernom rock svjetonazorstvu koje se kasnije našlo u konfliktu s razjarenim strastima ratne sredine.
Električni orgazam je za razliku do Idola i Šarla krenuo najtežim putem, onim rokerskim, čisto misionarstvo u želji da se ta ideja rock and rolla pročisti i stavi na svoje noge, jer je s uspjehom Bijelog dugmeta ta ista ideja, po Srđanu Gojkoviću Giletu i njegovoj ekipi bila gadno oskrnavljena, jer su ‘pastiri’ došli na mjesto gdje je trebao biti „Street Fighting Man“. Pored toga za samu scenu i glazbenički put, Električni orgazam imao je daleko važniju ulogu od VIS Idola i Šarla akrobate.
Pored svih dosega, profesionalni putevi Idola i Šarla bili su neprimjenjivi za rock bendove koji su dolazili, jer su to bili kratkotrajni (uspješni) bljeskovi genijalaca koji su se u pravom trenutku našli oko prave ideje na pravom mjestu. Njihovi prvi albumi bili su najbolji, za Šarla ujedno i posljednji. Genijalnost potpomognuta pravim trenutkom objavljivanja učinila ih je neponovljivima, čak i njihovim autorima. Koji obrazac tu može koristiti ili kopirati iti jedan nadolazeći mladi bend? Šarm? Genijalnost? Nemoguće. Oni su prebrzo postali legendarni, time i neponovljivi u svakoj špranci. Koliko god to nekome sad zvučalo čudno, oni su bili jasan znak promjene, ali nisu utrli put. Električni orgazam jest.
Električni orgazam je startao s pozicije čistokrvnog punk benda, a vrijeme je pokazalo da je kasnije svaki bitan ex Yu bend isto krenuo s pozicije punk benda. No već je na „Paket aranžmanu“ Orgazam tom punku dao decentnu art notu na „Krokodili odlaze“, krećući time s pozicije koju je Johnny Rotten izgradio s PiL-om nakon Sex Pistolsa. Na tim postulatima počiva eponimni prvijenac iz 1981. godine čija istoimena naslovna pjesma donosi snažan krautrock prizvuk, ali sjeda i kao svojevrsna himna i obećanje budućoj posvećenosti pojmu ‘električni orgazam’ što u prenesenom značenju nije ništa drugo već rock and roll.
S prvom pjesmom na prvom albumu Električni orgazam je uklesao svoj imperativ i time kao da je dao obećanje, kojeg se slijepo drži i dan danas. Upravo zbog tog iskrenog poriva taj album i dan danas zvuči svježe i moćno. To je album sukoba s okolinom, album koji nosi u sebi nekoliko punk rock evergrina od kojih „Nebo“, usuđujem se reći, spada u možda pet najboljih punk komada ikad napisanih na Balkanu. No to je tek bio početak putovanja.
Za sve one kojima su puna usta hvale za „Bistriji ili tuplji čovek biva kad…“ (opravdano, da se razumijemo odmah u startu), ne bi smjeli olako preći preko „Lišće prekriva Lisabon“, tj. drugog albuma Električnog orgazma. Hoćete li čuti jedan od najluđih rock eksperimenata ovih prostora? Taj album ga ima. Tražite li mojo na tragu Kojić-Mladenović-Vdović? Na tom albumu ga imaju Gojković, Đukić, Čavajda, Jovanović i Grof. Tražite li apsolutnu glazbenu avanturu nesputane mašte? Na „Lišće prekriva Lisabon“ će vas kroz 17 poglavlja od „Pođimo“ do „Dokolice“ na nju odvesti Električni orgazam – potpuno drugačiji bend od onog kakvim se predstavljao na debitanstskom ostvarenju.
Usuđujem se reći da je objavljivanje album „Lišće prekriva Lisabon“ jedan od najsmjelijih diskografskih pothvata od strane jedne velike diskografske kuće, u ovom slučaju najveće u bivšoj državi. Stoga tu treba pohvalno spomenuti Sinišu Škaricu i Dubravka Majnarića kao glazbenog i glavnog urednika izdanja u nekadašnjem Jugotonu što su uopće dali zeleno svjetlo za tisak ovog albuma, umjesto da su kao svi „normalni urednici“ istjerali iz ureda bend koji se drzno donijeti im ovakvu ploču na objavljivanje. Album bez iti jednog hita, ali tako moćan zapis jedne neponovljive lude glazbene avanture. Album kakav rijetki bendovi mogu snimiti samo jednom u životu, a započnemo li priču o art-rocku na ovim prostorima, onda „Lišće prekriva Lisabon“ ne možemo zaobići.
„Dečki, k’o Boga vas molim, dajte sad nešto komercijalno“, u svojoj mašti vidim to ‘klečanje’ Siniše Škarice pred članovima Električnog orgazma, nakon što je jedan od najboljih art-rock albuma ex Yu neslavno propao na tržištu, a oni onda na to hladno kažu: „Može“ i u duhu Montipajtonovaca dođu s nečim kompletno drukčijim. „Les Chansones Popularies“, tj. „Popularne melodije“, je album obrada. U profesionalnom smislu takav album je smrt autorskog rock benda. Potpisivanje kapitulacije. Kraj priče. Zbogom.
Od rock benda se očekuje da s trećim albumom konačno uspije. Očekuje to publika. Očekuje to diskograf. Očekuje se ‘cvijet kreacije’ – da nakupljeno iskustvo pronađe zlatnu žicu. Tko očekuje album obrada? Nitko. To je u startu ‘statement’ tipa: „Mi smo se potrošili, evo sviramo vam stare.“ U to vrijeme album obrada nije bio nikakav problem za jednog Kiću Slabinca, Zlatka Pejakovića ili Džo Maračić Makija, ali za Električni orgazam bome jest.
Uz to, nije riječ o klasičnom ex-Yu albumu prepjeva. Nimalo, Električni orgazam su i s njim sami sebi naočigled svih gurali klipove u vlastite kotače. Unatoč francuskom nazivu koji navodi na neku kolekciju šansona, „Les Chansones Popularies“ je tvrda rokerska kompilacija obrada otpjevanih na engleskom jeziku. Godina je 1983. Idealna za pucati sebi u glavu uoči i nakon objavljivanja takvog albuma. Još jednom suosjećam sa Sinišom Škaricom. Zajebali su ga po drugi put. Kako je to zvučalo onda, te 1983.? Mogu reći da nemam pojma, možda sam negdje ‘ubrao’ „Locomotion“, ali nisam znao da je to njihova verzija.
No što se može reći o tom albumu danas? Ta kompilacija stara 36 godina nema niti jednog ‘pogrešnog izvođača’, time niti jednu pogrešnu obradu. David Bowie, The Rolling Stones, The Beatles, Grand Funk Railroad, T- Rex, Velvet Underground, The Doors, Elvis Presley… U današnjoj navali tribute i cover izvođača, ovaj album svijetli kao zlatni totem kako treba autorski prići obradi, kako utkati sebe i da time to ne zvuči plošno i dosadno. Spomenuta „Locomotion“ Carole King i Gerryja Goffina, koju je proslavila verzija koju je pjevala Little Eva, samo je uvodni lakozvučni mamac u rukama Električnog orgazma, da bi odmah potom napali čula slušatelja s „Citadel“, pjesmom s najtripoidnijeg albuma Stonesa „Their Satanic Majesties Request“, zveknuli pod rebra s Bolanovom „Metal Guru“ i podvalili heroinski spleen s „I’m Waiting For The Man“ Velvet Undergrounda, zatvarajući A stranu Bowiejevom „The Man Who Sold The World“, ujedno razbijajući koncepciju A i B strane otvarajući B stranu s nastavkom „The Man Who Sold The World“. Da su tražili povećalom pjesmu od Beatlesa koja se najmanje zna vjerojatno bi u uskoj konkurenciji bila „Being For The Benefit Of Mr. Kite“, koju su dakako i snimili. Sve su to momenti na kojima bi se srušila konstrukcija da Električni orgazam nije stopostotno dušom u rocku.
Nema tu trenutka slabosti, upravo u toj formi na svom trećem album grupa pronalazi ‘cvijet kreacije’ – upravu na njemu nakupljeno iskustvo pronalazi zlatnu žicu i to, paradoksalno, u obradama. Upravu je na tom albumu sazidan hram rock and rolla. No ulazak u hram ostavljen je za kraj. Jednostavno moraš biti potpuno lud krenuti u obradu „When The Music’s Over“ The Doorsa – a rock voli kad je netko potpuno lud. Zato je i danas ta verzija Električnog orgazma u kojoj Gile psihotično kroz tu pjesmu pjeva i Elvisa, i „Suzie Q“, i ulazi u naraciju na srpskom jeziku prije nego uistinu iz dna duše iščupa krik „We want the world, and we want it now“, uistinu je iskreni hommage Morrisonu i Doorsima, nešto što je na ovim prostorima i u koncertnom obliku bila uspješna kompenzacija za sve one koji ih više nisu mogli vidjeti i čuti uživo. A što tek reći za odjavnu „Blue Moon“ koja kao da je najavljivala rockabilly revizionizam koji se ‘valjao iza brda’ u tim osamdesetima?
Što se tiče četvrtog albuma „Kako bubanj kaže“, možda je najbolje reći da Siniša Škarica nije glup čovjek. Pustio je da ga beogradski mangupi izvozaju par puta i te 1984. više nije bilo prostora za podvale. U glazbenom smislu, dakako. Naime novi val je odradio svoje i napredak pop-rocka osamdesetih bilo je u punom zamahu. Više nije bilo milosti za eksperimente. Imperativ su postale tiraže. Električni orgazam je u međuvremenu shvatio da prava subverzija dolazi kroz tekstove koje se serviraju uz plesni ritam i lakopamtljive refrene. Ujedno redefinirali su se po četvrti put u četiri albuma.
Ovog puta su imali hit za haranje po radijskom eteru. „Kako bubanj kaže“ bio je njihov prvi pravi hit u komercijalnom smislu. A tekstovi? Droga, pobuna, odjeb društvu, provokacija modela uzorne socijalističke omladine („Klinci traže zabavu“, „Ja želim promene (Baby, Baby, Baby), „Skamenjen“…). S produkcijske strane gledano, najlošija glazbena slika, mjereno današnjim aršinima, onaj trenutak kad se činilo da je tranzistorska plitkoća progutala lampašku dušu i od rocka napravila karikaturu. Predziđe skorašnje AOR pošati. No Električni orgazam ne bi bio to što jest, da se nije ubrzo iz toga izvukao.
Peti album je „Distorzija“. Ključni album na kojem je pronađena stonesovska formula, gdje blues, boogie i heroin na našem jeziku dišu skladno kako dišu skladno na engleskom na jednom „Exile On Main St.“. Rock bitange su na konju, a narod ih slavi. Onaj kratkotrajni moment pobjede rocka, dok se društveno-povijesni Altamont približava. „Distorzija“ je album bez loše sekunde, bez lošeg takta, A opet kao da je odsviran u jednom dahu, prljavo bezobrazno, kako zvuči svaki veliki rock album.
Kao potvrda, ujedno i posljednji album ovog box seta je „Braćo i sestre“ – suicidalni rock galop uživo zabilježen u Kulušiću – najboljem rock klubu socijalističkog svijeta, uz neizostavnu najavu legendarnog Dražena Vrdoljaka. Dokaz da „Distorzija“ nije bio slučajan album, već novouspostavljeno pravilo koje je potvrđeno i uživo – rock bitange su na konju, a narod ih slavi.
„Braćo i sestre“ ujedno je bio i oproštajni album s Jugotonom. Nakon njega grupa je otišla u PGP RTB. Uskoro je ‘rokenrol zaigrala cela Jugoslavija’, no to nije dio ove priče. Zaključak bi bio da je Električni orgazam jedan od rijetkih rock bendova općenito koji je bio (a još uvijek je) u stanju prigrliti razne rukavce rocka i načiniti ih svojim, uspijevajući svemu dati svoju osobnost. Jedan od rijetkih bendova kojem je svaki kroj rocka dobro stajao i kojeg je s ponosom i misijom nosio, a da se ne govori o tome da ovaj box set od šest albuma pokriva period od svega sedam godina. Skoro svake godine je Orgazam imao novi outfit. Svake je godine, tih osamdesetih, potpuno iznenađivao. Nimalo loše za ‘najgori bend’ s „Paket aranžmana“.
(Croatia Records, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
