Električni orgazam u Tvornici – I dalje igra rokenrol cela Jugoslavija

Električni orgazam definitivno je pronašao neku ‘novu Viagru’.

  • 366
    Shares
Električni orgazam u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Ovo što se događa s Električnim orgazmom je situacija ‘jedan u milijun’, kad je riječ o karijerama dogovječnih bendova. Prošla su već, može se reći, desetljeća kada je taj bend gurao od gaže do gaže u svakakvim raspoloženjima i kvaliteti. Opstajući na kultnoj slavi albuma iz vremena Jugoslavije. Nekad (sudeći ponajviše iz gostujućih koncerata u Zagrebu koje sam pohodio) iz nastupa u nastup sve bljeđi, uz poneke oscilacije. Do 2011. proteklo je osam godina u objavljivanju starih snimaka i albuma uživo, da bi se povratkom klavijaturiste i pjevača Ljubomira Đukića – Ljube počelo otvarati konkretno novo poglavlje.

Električni orgazam u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Album „To što vidiš to i jeste“ dao je to naslutiti, no recentni, prošlogodišnji „Gde smo sad?“ otvorio je prostor vintage psihodeliji pumpajući svježu energiju i ideje na van, a to se u pravilu ne događa bendovima u petom desetljeću postojanja. U pravilu se ne događa ni da potpisnik ovih redova ciljano ide na koncert takve grupe kako bi upravo čuo te nove stvari i uvjerio se kako funkcioniraju uživo i nose li istu čaroliju i groove. Također se u pravilu ne događa da bendovi s toliko staža i set-liste sigurnih dva sata evergrina, uz koje će svi pjevati, krene u takav pothvat.

Kod Električnog orgazma se dogodio neki procjep i ‘nešto’ je prošlo kroz njega i to ‘nešto’ ponovno razbuktalo priču da je izvođenje albuma „Gde smo sad?“ gotovo jedini logični potez, koliko god se to činilo nerealnim, jer mnogi veteranski bendovi vole sebe i druge uvjeravati da im je zadnji album najbolji. Ali, eto, treba ponoviti još jednom da je Električni orgazam jedan u milijun bendova koji to stvarno može reći i da je u pravu.

Električni orgazam u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Sinoć su u ugodno popunjenom Velikom pogonu Tvornice (paravani su bili tik do tribina) Gile, Ljuba, Banana, Švaba i Pače to jasno, glasno i poletno prezentirali. I posebno se to ‘poletno’ nije istrošilo petnaest minuta nakon početka. Dapače, radio se o zagrijavanju nakon kojeg su se nizale nove pjesme „Gde smo sad?“, „Odvedi me do rupe“, „Istok zapad, sever, jug“, „Odvedi me do rupe“, „Bila si kao san“… kao da je tek otkriven rock and roll, ili kao da su ga oni tek sad otkrili ‘režući’ novi materijal i s nekim starim evergrinima poput „The Locomotion“ Little Eve, kao što su se i Gile i Ljuba izmjenivali u ulozi glavnog vokala bivajući uvijek svježima pred mikrofonom.

I niste mogli ostati imuni na njihovo vjerovanje u nove pjesme, nisu ni brojne ‘braće i sestre’, kako se Gile obraćao publici, koji su novi materijal ispraćali aplauzima i povicima. Tako da kad je došao red na pjesme „Debela devojka“, „Ne postojim“, „Ja sam težak kao konj“, tj. na udarni niz s albuma „Distorzija“, te potom „Igra rokenrol cela Jugoslavija“ i u samom finalu „Zlatni papagaj“, može se reći da je Tvornica dobrih pola sata gorjela od emocija.

Električni orgazam u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Posebno je „Igra rokenrol cela Jugoslavija“ izazvala erupciju oduševljenja. Baš ta pjesma koja se u vrijeme nastanka davne 1988. činila pomalo anakronom u nekom traženju zajedničkog duha balkanskih plemena unutar kojih je krv sve više nacionalno zakuhavala, danas u 2019. nosi sasvim drugo značenje nakon što plemena već 25 godina borave svaki u svom rezervatu.

Neuki posmatrač bi rekao da nema više nikakvih zajedničkih poveznica, da je to sve možda neka jalova Jugonostalgija, ali ako se pogleda da nas u toj razjedinjenosti muče isti problemi kao što su iseljavanja mladih, korupcija, uništenja privrede, nelegalna sječa šuma, siromašenje većine, besprizorno bogaćenje sve besprizornijih vladajućih kasti, uzburkani nacionalizam, propasti socijalnih službi i javnog zdravstva, onda je potpuno jasno da ‘rokenrol igra cela Jugoslavija’ i da se sve oko nas ‘ispravlja i savija’ i da svi mogu postaviti isto pitanje, a to je: koliko ćemo još moći biti na nogama?

Električni orgazam u Tvornici kulture (Foto: Zoran Stajčić)

Jest da smo svi samostalni, ali smo u istim govnima. I treba li onda za jedan kratki metaforički trenutak koji nam donosi u uši, našu univerzalnu, regionalnu istinu, u ‘ritmu muzike za ples’ okriviti jedan ostarjeli bend koji prkosi svim prirodnim zakonima i svira kao da su mu članovi u ranim tridesetima? Jebiga, Balkan je očigledno takav – kontradiktoran. Društva su nam užasna u svojoj propasti i letargiji, dok se dio (one značajne) scene doima neuništivim u svojoj žilavosti, životnosti i značaju. Možda odgovor, zašto je tako, kriju pjesnikovi stihovi: “Zaboravi na juče, hajde pogledaj u sutra, videćeš da želiš, videćeš da možeš.“

  • 366
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X